|
Branko Balaško, svibanj 2001.
Kad umrem
Kad jednoga dana umrem
Neću trube ni narikače Samo ćuti želim Kako tvoje srce plače
Kad jednoga dana umrem
Samo jedna suza za brege Zagorske da se lije Sve ostalo nek bude ko i prije
Kad jednoga dana umrem
U grob kad me spuste Miris tvoj ponijeti bih htio I žubor vode kroz prste
Kad jednoga dana umrem
Na sjever nek odu kiše Samo cvrkut slobodnih ptica Radost srca koje još diše
Sve jedno je umrijeti sutra
Ili godine neke kad odnese me tama Tvoju ljubav čuvat će nebo A ne hladna grobna jama
|
 |
|
|
Branko Balaško, studeni 2003.
Galženjak
Sam denes po parku hodil
Maksimilijanovom Škrlak na glavu nabil Lambrelu kak ščap držal Tak radi reda I novine zmotal pod ruku A megla uz vodu Vidakovu se Prevrtala preplašeno Kak zajec vu grmlju vu Kamenjak Sam denes po parku hodil Topličkome Vu oku pomalo žmirečki Sunce je svetlile Steze za špancir, perivoj i klupi Sam iskal Rože poscane i pogrbljena drva našel I fontanu bogičku vu teroj Mesto da skače Voda plače Sam denes po parku hodil Mojemu S rukami zelenu travu razgrnul I grabu s lambrelu skopal Biljku mladu iz žepa podrapanoga Sam spuknul Kak ljubicu svoju podragal Bogeka prosil, nek s ponova Zraste Galženjak
|
 |
|
Vladimir Rojnić – Pula,
veljača 2009. Planinaru pjesničke duše - mali poklon za rođendan:
STUBAKI
Po ivici ponora volim ja da hodam uzbuđenja tražim, osrednjost utabanu da prodam to počesto želim.
I sanjam u zore beskrajne vidike: oblacima bijelim
da okitim gore i pjesničke slike - Škrlatici u krilo da legnem.
Biva četrdeset (il' tu negdje) ura uspona i spusta zbog djelića raja, baš k'o zgusnuta Mojsijeva tura
po vrletima Sinaja.
Ka smiraju dana, u lahoru blagom kroz pukotine najviše police, sve su misli lake, slobodno od sjete, srce kuca tiše.
I ostalo bi tu, pa makar i kradom
u društvu zvijezde padalice, da nije Glasa iz jutarnje zrake: "Ustani Stubaki, treba poći više!"
|
|
|
Maja Dubrović - poklonjeno 08.10.2005.
Noćas
Nismo već tako mladi
Noćas sam to spoznala kada sam se naglo stala, a va prsimi bol... Sa san se tresla, nagnula se na stol, ma... neću te zvat morda će prepasat. Sto mi je misal kroz glavu letelo.
Vani proliće, jorgovan diši, mi opet mladi,
trsat i Pećine
i more... more
ljubavi.
Va kuhinji, na stolu jedan život celi, more ljubavi, ljudi veli i... naše dite ko svoju dicu ima.
Ni mi dobro
i nekako mi je zima,
po obrazu se suza kaliva i nestaje doli va grišpi na vratu.
Ruku na srce stavljam
ko da ću ga va šaku zet
pa mu pošaptat da prestane bolet. Aš ako neće bit ki će tebi sako jutro va lončiću na toćeti beli belo kafe storit?!
|
 |
 |
 |
|
Branko Balaško, travanj 2004.
Ista stara priča
Iste stare kuće
U zelenju brda skrite
Stazice u travi
Granjem ovite Isti ljudi Možda malo Pogrbljeniji no prije Iste stare priče Zbog kojih dvoje Voljeti se ne smije Ista veselja kojima Slave se rođenja Navješćuju vjenčanja skora Ili iznenedne smrti Možda tek S malo više pijeteta U toj farsi jede se i pije Sve što zbog godina Odavno ne smije Ispijam još nekoliko kapi Zaostalih na stolu nade Svijestan da i Držanje za ruku se krade Ali banket traje sve duže Buči se još više Da sačuvao bih te U svojoj duši Krijem te sve tiše Nosim te u srcu Jezera u travi Zatvaram oči Nosim te u glavi Zbog istih starih priča U kojima ko nekada S ljubavlju osuđeni smo Na čekanja
|
|
|
|
Branko Balaško, ožujak 2006.
San nesretnih ljudi
U ožujku kad proljeće Je zasjalo
Uzeli su si za pravo Da se ne prepoznajemo U ruke omče smo im dali I htjenja svoja zakopali U njihovim životima A još jučer bojali se bolesti Koja odvojila bi nas Tek na trenutak
U oblacima tražimo Svijetlo sunca
Ali samo munje u daljini I oči okupane suzama U jutro novoga dana
Izranjavani samoćom Da l' ćemo pitali
Koliko smo ih imali do sada Kad u srcu te nosim Ne mogu zaboraviti da te volim
U ožujku kad proljeće
Je zasjalo Odrekli smo se svijetla Zatomili osmijeh iza maski Navučenih na lica U mislima nadanja složili Brojalice do vječnosti započeli Još jedan dan Još jedan ožujak Pa još jedan Dan Ožujak
A onda skupa
Dan kada u duši anđela Sklopit ćemo oči
|
|
 |
 |
 |
|
Branko Balaško
Krik
Noćas
Neka me druga žena Držala u zagrljaju
U stisku grčevitom Koji mi nije dao
Da bih zvao
Tvoje ime
Noćas je Neka druga žena Tražila stranice svojih siječanja Po mome tijelu A ono se poput vjetra Bunilo Zatvarajući knjigu
Noćas je
Zrakom krik zabljesnuo Ne krik bola Ne krik nade ni ljubavi Tek krik Jastreba u letu Koji je spoznao Uzaludnost krila Dok dolje duboko Uz izvor vode koja teče Srna zvijezde ispija
|
|