Branko Balaško, svibanj 2001.

Kad umrem

Kad jednoga dana umrem                         Neću trube ni narikače                               Samo ćuti želim                                          Kako tvoje srce plače

Kad jednoga dana umrem                         Samo jedna suza za brege                         Zagorske da se lije                                    Sve ostalo nek bude ko i prije

Kad jednoga dana umrem                         U grob kad me spuste                                 Miris tvoj ponijeti bih htio                           I žubor vode kroz prste

Kad jednoga dana umrem                         Na sjever nek odu kiše                               Samo cvrkut slobodnih ptica                      Radost srca koje još diše

Sve jedno je umrijeti sutra                        Ili godine neke kad odnese me tama         Tvoju ljubav čuvat će nebo                         A ne hladna grobna jama

Branko Balaško, studeni 2003.

Galženjak

Sam denes po parku hodil                         Maksimilijanovom                                     Škrlak na glavu nabil                                  Lambrelu kak ščap držal                            Tak radi reda                                              I novine zmotal pod ruku                           A megla uz vodu Vidakovu se                    Prevrtala preplašeno                                   Kak zajec vu grmlju vu                               Kamenjak                                                   Sam denes po parku hodil                       Topličkome                                                 Vu oku pomalo žmirečki                             Sunce je svetlile                                        Steze za špancir, perivoj i klupi              Sam iskal                                                    Rože poscane i pogrbljena drva našel       I fontanu bogičku vu teroj                           Mesto da skače                                           Voda plače                                                 Sam denes po parku hodil                       Mojemu                                                     S rukami zelenu travu razgrnul                   I grabu s lambrelu skopal                          Biljku mladu iz žepa podrapanoga             Sam spuknul                                              Kak ljubicu svoju podragal                         Bogeka prosil, nek s ponova                      Zraste Galženjak

 

Vladimir Rojnić – Pula,  veljača 2009.        Planinaru pjesničke duše                             - mali poklon za rođendan:

STUBAKI

Po ivici ponora volim ja da hodam
uzbuđenja tražim,
osrednjost utabanu da prodam
to počesto želim.

I sanjam u zore beskrajne vidike:
oblacima bijelim
da okitim gore i pjesničke slike
- Škrlatici u krilo da legnem.

Biva četrdeset (il' tu negdje) ura
uspona i spusta zbog djelića raja,
baš k'o zgusnuta Mojsijeva tura
po vrletima Sinaja.

Ka smiraju dana, u lahoru blagom
kroz pukotine najviše police,
sve su misli lake,
slobodno od sjete, srce kuca tiše.

I ostalo bi tu, pa makar i kradom
u društvu zvijezde padalice,
da nije Glasa iz jutarnje zrake:
"Ustani Stubaki, treba poći više!
"

pročitajte još

BAVŠKI GRINTAVEC

FERATE

FRANCUSKI RUDNICI

I.N.R.I.

MANGART

MATTERHORN

OBNOVA 500 STUBA

RISNJAK

ŠKRLATICA

ZIMSKI USPON

ZAGORSKI OSMIJEH       KRIŠKI PODI

Maja Dubrović - poklonjeno 08.10.2005.

Noćas

Nismo već tako mladi                                       Noćas sam to spoznala                                      kada sam se naglo stala,                                   a va prsimi bol...                                                 Sa san se tresla,                                                nagnula se na stol,                                            ma... neću te zvat                                               morda će prepasat.                                             Sto mi je misal                                                    kroz glavu letelo.

Vani proliće, jorgovan diši,                                 mi opet mladi,                                                   trsat i Pećine                                                       i more... more ljubavi.                                        Va kuhinji, na stolu                                             jedan život celi,                                                  more ljubavi, ljudi veli                                       i... naše dite                                                       ko svoju dicu ima.

Ni mi dobro                                                        i nekako mi je zima,                                           po obrazu se suza kaliva                                   i nestaje doli                                                       va grišpi na vratu.

Ruku na srce stavljam                                        ko da ću ga va šaku zet                                    pa mu pošaptat                                                   da prestane bolet.                                               Aš ako neće bit                                                  ki će tebi sako jutro                                            va lončiću na toćeti beli                                    belo kafe storit?!

Branko Balaško, travanj 2004.

Ista stara priča                                                  

Iste stare kuće                                                    U zelenju brda skrite                                          Stazice u travi                                                    Granjem ovite                                                    Isti ljudi                                                             Možda malo                                                       Pogrbljeniji no prije                                          Iste stare priče                                                   Zbog kojih dvoje                                                 Voljeti se ne smije                                              Ista veselja kojima                                            Slave se rođenja                                               Navješćuju vjenčanja skora                               Ili iznenedne smrti                                            Možda tek                                                          S malo više pijeteta                                           U toj farsi jede se i pije                                     Sve što zbog godina                                          Odavno ne smije                                                Ispijam još nekoliko kapi                                    Zaostalih na stolu nade                                      Svijestan da i                                                     Držanje za ruku se krade                                   Ali banket traje sve duže                                    Buči se još više                                                 Da sačuvao bih te                                              U svojoj duši                                                      Krijem te sve tiše                                         Nosim te u srcu                                                  Jezera u travi                                                     Zatvaram oči                                                   Nosim te u glavi                                                 Zbog istih starih priča                                        U kojima ko nekada                                           S ljubavlju osuđeni smo                                    Na čekanja

[zagorjepublic d.o.o.] [informativni vodič] [tiskovna izdanja] [okolica] [nekretnine] [planinarenje]

Branko Balaško, ožujak 2006.

San nesretnih ljudi

U ožujku kad proljeće                          Je zasjalo                                             Uzeli su si za pravo                             Da se ne prepoznajemo                        U ruke omče smo im dali                      I htjenja svoja zakopali                         U njihovim životima                              A još jučer bojali se bolesti                  Koja odvojila bi nas                             Tek na trenutak

U oblacima tražimo                               Svijetlo sunca                                       Ali samo munje u daljini                       I oči okupane suzama                           U  jutro novoga dana

Izranjavani samoćom                            Da l' ćemo pitali                                    Koliko smo ih imali do sada                Kad u srcu te nosim                              Ne mogu zaboraviti da te volim

U ožujku kad proljeće                          Je zasjalo                                             Odrekli smo se svijetla                        Zatomili osmijeh iza maski                   Navučenih na lica                                U mislima nadanja složili                    Brojalice do vječnosti započeli            Još jedan dan                                        Još jedan ožujak                                   Pa još jedan                                         Dan                                                        Ožujak                                                  

A onda skupa                                       Dan kada u duši anđela                       Sklopit ćemo oči

Branko Balaško                                                                                                   Krik

Noćas                                                    Neka me druga žena                           Držala u zagrljaju                                 U stisku grčevitom                               Koji mi nije dao                                     Da bih zvao                                          Tvoje ime                                                                                                          Noćas je                                               Neka druga žena                                  Tražila stranice svojih siječanja        Po mome tijelu                                     A ono se poput vjetra                          Bunilo                                                   Zatvarajući knjigu

Noćas je                                               Zrakom krik zabljesnuo                       Ne krik bola                                           Ne krik nade ni ljubavi                          Tek krik                                                 Jastreba u letu                                      Koji je spoznao                                    Uzaludnost krila                                   Dok dolje duboko                                 Uz izvor vode koja teče                      Srna zvijezde ispija