 |
 |
 |
 |
 |
 |
mb 1375407 oib 46954505332 žiro račun 2360000-1101410263 e.mail: stubaki@zagorjepublic.com Stubičke Toplice Kamenjak bb
ZIMSKI USPON NA TRIGLAV objavljeno u HRVATSKOM PLANINARU br. 11 - studeni 2006.
Posljednjih godina sve više jača pokret zimskoga planinarenja. Iako u osnovi postoji isti pojam - planinarenje, ono vezano uz zimsko razdoblje u mnogočemu se razlikuje od onoga ljetnoga. Prvo treba reći da se pod pojmom zimskoga planinarenja ne treba vremenski ograničiti samo za vremensko doba zimu jer prave zimske uvjete možemo sresti i usred ljeta, no ako govorimo u planinarenju u nama obližnje Alpe onda se takovi zimski uvjeti mogu doživjeti naravno samo zimi te rano proljeće i kasnu jesen. Da bi planinar bio spreman za zimsku turu mora i te kako biti planinarski potkovan. Tu ne mislim na planinarske škole, tečajeve, instrukcije, već na stvarni planinarski život u planini, na mnoge prohodane kilometre ne po zagorskim brežuljcima već u surovim alpskim uvjetima. Naravno ne treba se ni trenutka zavaravati da su zimski uvjeti suroviji od ljetnih. Naprotiv, vrlo često se ljeti zbog vremenskih neprilika zna dogoditi puno planinarskih nevolja, ali zima u osnovi već nosi korijen problema u sebi – zimu.
I kad ste napokon spremni za zimski uspon, oprez. Nikada nemojte u Alpe ići sami. Pronađite dva prijatelja koji već imaju iza sebe nekoliko uspona u Alpe i nakon razgovora s njima vjerujem da će vas sa zadovoljstvom uvezati u navez između sebe i uvesti u zimski alpski san. Ne preporučam niti ići na prvu zimsku turu u grupi od tridesetak avanturista jer se u toj grupi možda u početku hoćete osjećati sigurnijim no ubrzo ćete shvatiti lažnost tog osjećaja. Ako i kojim slučajem nitko od njih neće izazvati nikakvu nevoooolju, sigurno će vas u trenutku kad se borite za koji atom zraka u trku proći nekoliko od njih i tako ubiti i ono malo preostale volje u vama.
Na žalost puno planinara ili vikend skijaša smatra da je zimski uspon samo malo zahtjevniji od ljetne planinarske šetnje. Nemojte se zavaravati time. Nemojte niti tražiti savjet od „iskusnih`` preko raznih internet foruma jer ćete na pitanje – Išao bih u ožujku na Triglav pa molim da mi netko savjetuje koja je varijanta najbolja, dobiti u 90% slučajeva odgovor tipa – Bio sam na Triglavu prije desetak godina i koliko se sjećam ima vrlo zahtjevnih detalja pa ti predlažem da se raspitaš što i kako, a upozoravam te da je u to doba kad ti planiraš uspon, gore sigurno još snijeg pa ti predlažem da pričekaš bolje uvjete…
Kad ste napokon nabavili svu, pazite na naglasak SVU zimsku planinarsku opremu, a koja uključuje i više tankih majica, počnite se baviti proučavanjem vremenske prognoze. Naravno, ne one na našoj državnoj televiziji jer tamo nećete doznati ništa vama korisno. Preporuka je slovenska televizija ili internet stranice. To vam treba zbog dobroga odabira trenutka polaska u Alpe. Bilo bi besmisleno napraviti stotine kilometara kako bi zaključili da je vrijeme katastrofa ili da je baš prekrasno, ali evo jučer je palo metar novoga snijega. Znam neke idealiste koji su došli u Krmu, natovarili opremu na sebe i juriš u snijeg. Nakon tri sata glumljenja ralica i kilometar prevaljenog puta samo su mogli i to s krajnjim naporom opet doći do auta i krenuti put kuće. Naravno ne planinarske.
Preporučam da u Alpe idete u ožujku, travnju pa čak i početkom svibnja kada tu još i te kako caruje zima, ali su dani dulji, vremenski stabilniji i ono najvažnije sve staze su već „ugažene``. Ili bi bar trebale biti. Koliko je to bitno shvatiti ćete već nakon prvog sata hodanja kroz snijeg.
Pretpostavimo da smo sve predradnje napravili i s nestrpljenjem krenuli zamišljenom stazom prema Triglavu. Naravno da sad nema baš ni „staza`` a i putokazi su vrlo čudni. No najčejšće nema nekih problema jer slijedite ugažene tragove u snijegu koji su najbolja markacija. Kad se govori o zimskom usponu na Triglav onda se kao najpogodnija, a to znači i jedino primjenljiva varijanta uzima uspon iz Krme. Triglav ima desetke staza i podstaza, ali u zimi gotovo svi koriste Mojstranu kao polaznu varijantu. Tu u trgovini obavimo još zadnju popunu hrane i pića i ako je zima odmakla može se autom otići u prvu od tri kotline vezane uz alpski ulaz. Klasična ljetna varijanta su Vrata, druga ljetna varijanta je Kot i tipična zimska je kotlina Krma. U Krmu je ponekad zbog poledice i strmog uspona iz Mojstrane, lakše doći iz Bleda od kuda ima dvadesetak kilometara dobre ceste, prvo asfaltne a onda bijele. Kad autom vozite do Kovinarske koče ( 870mnv) u varijanti vožnje bob stazom, trebate samo moliti svoje nebeske čuvare da iz suprotnog smjera neće naići neki drugi auto jer u najboljem slučaju to onda samo znači nekoliko stotina metara vožnje u nazad i paničnog traženja mjesta za mimoilaženje. No nemojte još stati s molitvom. Ako ste se na taj put uputili za dane vikenda, onda vam stvarno treba božja pomoć kako bi pronašli mjesto za ostaviti auto negdje uz cestu, a ne na cesti. Tu se tada može pronaći desetke automobila slovenskih, austrijskih, mađarskih ali i hrvatskih registracija. A mjesta za parking jednostavno nema. Vidio sam ljude koji su rukama kopali metarske naslage snijega kako bi auto ugurali u kakav takav parking. Kovinarska je koča naravno zatvorena, ali vas to ne zabrinjava jer je pred vama lijep sunčan dan a natpis na planinarskom putokazu govori o SAMO pet i pol sat hoda do Kredarice. Prvo se prođe neka dva kilometra polja, pa se ulazi u šumu i nakon dobrog zagrijavanja kroz šumu, prvo bukovu pa onda crnogoričnu i na kraju opet bukovu izlazi se na lijepu uvalu koja izgleda lagana za hodanje ali uspon traje i traje. Ove je godine na izlasku iz šume veliko područje opustošeno lavinom i čovjek se stvarno ne osjeća ugodno hodajući po tim naslagama snijega. Kad sam prošle godine tuda prolazio onda je baš bila sezona lavina i kotlina je naprosto bila zatrpana manjim lavinskim nanosima. I kad tuda sprolazite shvatiti ćete kako se osjeća mrav pokraj vaše noge. Impozantan je pogled na gotovo okomite stijene s lijeve strane iza kojih se skriva Pokljuka. Nama su tek vidljivi vrhovi Debele peči, Malog i Velikog Dravškog vrha te Tosca. S desne strane nema nekog značajnijeg vrha već to možemo smatrati dalekim padinama Rjavine. U toj prelijepoj kotlini u zimi je pravi raj za turno skijaše, a ljeti za svizce. Ako stvarno želite doživjeti čar te živahne životinje onda ovdje treba doći u kasno proljeće, kad se oni probude iz zimskog sna i poput plišanih igrački izležavaju na suncu. Jednostavno su prelijene da se pomaknu i možete im prići na korak-dva što je u ljeti nezamislivo. Na planini Zgornja Krma, a ispod slikovitih stijena Kurice i Cesara na stazi prema prijevoju Konjsko sedlo koje je poznato čvorište triglavskih staza, nalazi se na 1763m sklonište Pastirska kuća. Ako uspijete doći do tu onda ste već debelo u Alpama, ali prave nevolje tek počinju. Ove me godine na tome mjestu dočekalo novo podignuto drveno zdanje zatrpano u snijegu, ali ja nikada neću zaboraviti onu toplu staru drvenjaru sa dušom u sebi. Naročito sa dušom moga prijatelja planinara koji je jedne godine odustao od daljnjeg uspona uvjeravajući nas kako je to sklonište baš ono u čemu je oduvijek želio prenoćiti. Povjerovali smo mu, ali bolje da ne znate kako je on izgledao kad smo ga po povratku sa Triglava drugi dan tu pokupili. Odavde su već prepoznatljivi alpski motivi. Sada u bijelom neviniji no obično, ali Rjavina je i dalje zamamno lijepa, Rž se i ispod snijega crveni, Kanjavec gizdavo diči, Studorski preval mazno rastvara prema Vodnikovom domu, a on, Triglav još uvijek skriva iza Vrha Snežne konte. U ljetno doba predlažem stazu odavde do Staničeve koče kroz Travno dolinu prema Rjavini kada se to područje pretvara u prekrasan mirisni vrt. Ali kad čovjek vidi sve ove naslage snijega pomisli da je ta bjelina oduvijek tu i da tako naprosto treba biti. Od Kovinarske koče do Pastirske kolibe prešli smo oko 7 km puta i do Kredarice još ima oko 3 km, ali to ne daje ni malo opravdanja za olakšane. Prava iskušenja u strminama tek slijede. Dovoljno je reći da nas još očekuje Žleb ili Kalvarija. Vjerujete, imena nisu slučajna. Na žalost ako smo krenuli kasno iz doline sada je sunce već poprilično visoko i nemilice prži. Nadam se da niste zaboravili naočale i zaštitne kreme jer bi vas u protivnom po povratku vrlo lako zamijenili s nekom drugom vrstom sisavca skinutog s ražnja. A to što propadate u snijeg do pojasa pa i dublje…? Pa rekli smo u uvodu da treba uzeti svu zimsku opremu. Ako već niste uzeli skije jer niste skijaš, krplje je svakako trebalo uzeti. Nisu baš idealne za hodanje i često budete izgledati poput baletana početnika, ali ako ih nemate i kad prvi put propadnete u snijeg možda će vam to izgledati zabavno, ali nakon višestrukog izvlačenja iz bijelog bezdana sva će zabava nestati. Ponekad imate osjećaj da od umora više ne možete pomaknuti dolje duboko u cipeli ni nožni prst, a onda se ipak opet izvučete van, napravite korak dva, polako i nježno kako bi utvrdili gradivo što znači pojam „hod po jajima``, a onda opet kazna u vidu koprcanja u snijegu. Ako ste zaboravili krplje, nadam se da ste štapove za hodanje svakako ponijeli. Osim za pomaganje u rasterećenju nogu, savršeno služe za održavanje ravnoteže i naravno za veći oslonac kad propadnete u snijeg pa ih položite vodoravno i na njih se oslonite izvlačeći se na površinu. Iako je vruće i tijelom se slijeva znoj, ako ga tijelo još ima, vi se tresete od hladnoće. I tako satima. Uz to će vas vaša nečista savjest (samo nemojte reći da je vi nemate – pogledajte malo bolje te mrlje u ovoj bjelini) koja vas prati u stopu, tjerati da odustanete, da se jednostavno naslonite na stijenu i pričekate gašenje sunca u vašim očima. Imate li ludu sreću da je dan miran, poželjeti čete izreći zahvalu u kapelici na Kradarici. Puše li pak vjetar, a tu stvarno puše, gubiti ćete dah, ledene igle probadati će vam lice i opet ćete poželjeti izreći zahvalu u kapelici na Kradarici. Ne popustite li tijelu koje se želi samo malo odmoriti, snu koji vas tjera samo na trenutak zatvoriti oči, umoru koji traži da sjednete i rasteretite noge, ne popustite li svim ti slatkim ljudskim slabostima zanemarivanja opasnosti, opet ćete poželjeti izreći zahvalu u kapelici na Kradarici. No kad napokon ugledati tamni vrh kapelice nećete moći ući u nju. Ne da ne možete, vi sad čak imate snage i za korak više, nisu ni vrata zatvorena – ona su zatrpana snijegom. Ipak zahvalite svojim strahovima koji su vas natjerali da dođete do tuda, zahvalite savjesti koja je uporno išla za vama, zahvalite i svojim nadanjima ma kako i koliko u tom trenutku izgledala glupo. Zahvalite i svojim nebeskim čuvarima bacajući u snijeg zrna sušenog voća za kavke koje uporno lete oko vas. Naravno, nemojte zaboraviti zahvaliti ni svojim planinarskim prijateljima koji su vam pomogli da ste sad tu. Njima će sigurno zahvala u limenki pive biti pravo zadovoljstvo.
Triglavski dom (2541 mnv) na Kredarici je napokon pred vama. Ako ste ikada ovdje bili ljeti i zamrzili to mjesto zbog atmosfere prljave željezničke stanice, sada ćete se osjećati kao u bajci. Topla prostorija, vruća hrana, piće i krevet. U zimskom razdoblju kuća nema domara i o nama planinarima se na najbolji mogući način brinu meteorolozi koji tu dežuraju. Vjerujete ništa vam neće nedostajati. Možete se na miru prepustiti opuštanju uz piće i hranu pogledavajući na stijenu Triglava uz prozor. I kad budete legli u krevet nemojte se previše zamarati računicom ni pitanjima poput glupavog zbog čega je u dolini na putokazu pisalo 5,30 sati hoda do Kredarice kad je vama trebalo 8,30. Pustite to trkačima. Vi ste na Kredarici i usnite snom pravednika. Samo nemojte pretjerati. Umor vam ne daje opravdanje da spavate do deset sati. Ako to napravite izgubili ste ono najbolje što slijedi. A to je jutarnji uspon na Triglav.
Vani je još polumrak i vi nećete biti jedini koji će navlačiti opremu na sebe. Ranojutarnji uspon ima čitav niz prednosti, a osim ljepote buđenja dana daje vam i mogućnost najlakšega uspona na vrh. Najvažnije je da je snijeg još tvrd i drži dereze bez opasnosti za otklizavanje. Ovo „bez opasnosti`` nemojte baš doslovno shvatiti.
Uspon na vrh počinje, pazite - silaskom nekih desetak metara od planinarske kuće, a onda slijedi za početnike prava nevolja. Strmi uspon na kojemu ćete svakako brzo shvatiti kako u stvarnom životu funkcionira navez, kako dereze, kako cepin, kako su vam važni vaši prijatelji u navezu i koliko imate psihičke snage u sebi. A spoznati ćete i tko su vam istinsko drage osobe koje će se svakako radovati vašemu usponu, ali još više povratku doma. Klinove i čeličnu užad koju pamtite iz ljetnih uspona nemojte tražiti jer su oni najčejšće ispod snijega, a ako i ponekad vidite klin on vam sada najvjerojatnije neće biti neophodan. Prvo olakšanje slijedi tek kad ste se popeli na Mali Triglav jer sada više nema strmog uspona, ali su zato kosine lijevo i desno uz vas i zapravo cijelim putem nema baš prilike za opuštanje. Zaboravite čak i ono ljetno izležavanje uz Aljažev stup na vrhu Triglava. Ne naprosto zbog toga jer je on možda cijeli ispod snijega pa ga nećete ni vidjeti već zato jer je to premali prostor, a strmine su svuda oko vas. Sve te opasnosti zato će vam daleko nadoknaditi buđenje dana. Sunce, crveno od jutarnjih magli milovat će vam dušu i taj osjećaj nikada nećete zaboraviti. Zapravo on će vas osvojiti i tu toplinu života nositi ćete zauvijek u sebi sa snažnim porivom vraćanja tom trenutku. Uspon od Kredarice do vrha traje oko sat i pol, no vremena u ovoj situaciji ovise o puno drugih faktora. Bitno je kako snijeg drži dereze, bitno je kako se vi držite i bitno je da li ste krenuli dovoljno rano pa se nećete morati zaustavljati kako bi propuštali one koji se već vraćaju s vrha. A pogled s vrha ispuniti će sva vaša čula. I nije slučajno da se planinari na vrhu zadržavaju satima, no i tu opet oprez jer se treba vratiti do planinarske kuće prije nego što sunce počinje otapati snijeg. A silazak je puno zahtjevniji od uspona i zbog umora i zbog načina silaska i naravno zbog opuštanja.Neka vas ne zavaravaju oblaci ispod vas. Oni su samo prekrasan ukras ove planine i sigurno vas neće zadržati ako izgubite ravnotežu. Dopustite im da vam miluju dušu, ali vi čvrsto zabodite cepin u snijeg i korak se po korak spuštajte kako bi svu tu ljepotu ponijeli u dolinu, a onda je pokušali opisati drugima pa možda jednoga dana i poveli nekog novog planinara zaluđenog vašim pričama o čarima alpskog zimskog uspona.