 |
 |
 |
 |
 |
 |
mb 1375407 oib 46954505332 žiro račun 2360000-1101410263 e.mail: stubaki@zagorjepublic.com Stubičke Toplice Kamenjak bb
SUTON NA ŠKRLATICI Škrlatica 20. - 21. 07. 2002. objavljeno u HRVATSKOM PLANINARU br. 9 rujan 2002.
Već dulje vrijeme u meni je tinjala želja da prenoćim na nekom od alpskih vrhova. Prilika mi se pružila sredinom srpnja, kada je u vremenskoj prognozi bio najavljen dolazak toplog vremena. To je značilo da imam dva dana za ostvarenje te svoje želje.
Odredište je bila Škrlatica, jedan od najljepših alpskih vrhova. Zbog dugog pješačenja i udaljenosti od planinarskih domova, taj se kraj manje posjećuje. Ali zato pruža istinski užitak. Nema kilometarskih kolona kao na Triglavu, tek poneki istinski zaljubljenik u planine.
Već od Ljubljane otvarao se prekrasan vidik na alpske stijene. Oblaka nigdje na vidiku, osim naravno – na Škrlatici. No, to me nije zabrinulo, jer sam osjećao da smo ona i ja spremni za ovaj susret.
U Vratima me dočekuje prva prometna nevolja. Gotovo je nemoguće doći do parkirališta kod Aljaževog doma, a mjesto za parkiranje je samo san. U tom kruženju i traženju, veselje pruža nenadan susret sa zagrebačkim planinarima i uzajamno tješenje kako Zagreb i nije tako zagušen prometom. Oni također kreću prema Škrlatici, ali najkraćim putem preko Bivka IV na Rušju. No, to najkraće ne znaći i kratko, jer put u jednom smjeru traje oko 6 sati. Na spomen mojih namjera, oni samo odmahuju rukom. Uz međusobno poželjenu sreću, započinjemo svaki svoju priču.
Na putu prema Kriškim podima prelazim nekoliko skupina slovenskih planinara svih uzrasta, a cijelo vrijeme prekrasan pogled na sjevernu triglavsku stijenu olakšava naporno penjanje po suncu. Na 2501 metara visok Stenar stižem bez većih teškoća. Ugodna toplina i odmor s prekrasnim pogledom na susjedni balkon s Kredaricom i manje ohrabrujući pogled na drugu stranu, gdje oblaci i dalje skrivaju Škrlaticu.
Upisujem se u knjigu kao deveti planinar tog dana i započinjem sa silaskom, kad me iznenadi susret s mladom Slovenkom. U gorama često srećem usamljenike, no ovo je prvi put da susrećem ženu. Izmjenjujemo tek nekoliko riječi i nastavljamo svaki svojim smjerom.
Pogačnikov dom leži tu ispod mene i počinjem računanje. Još jedanput zbaraajam zalihe hrane i vode i nastavljam dalje. Slijedi uspon na 2410 metara visok Križ, a zatim uspon na Dolkovu špicu. Na ovom dijelu puta, planinarske su oznake loše i treba biti oprezan, tim više jer se slike stalno mijenjaju u igri sunca i oblaka. Skupina austrijskih planinara koja se vraća sa Škrlatice, raspituje se o mojem putu. Ostavljam ih u uvjerenju da ću noćiti u Bivku IV.
Pogled s Dolkove špice (2591m) gotovo je identičan onima do sada. Prekrasno čisto, vedro područje Triglava, nešto brzih oblaka oko mene i potpuno neproziran magleni zid prema Škrlatici, koja kao da se uporno skriva i prijeti. Krećem do Spodnje Dolkove špice. Na nekim dijelovima primoran sam koristiti uže. Brzi se oblaci izmjenjuju iznad mene i uvjeren sam da je to samo igra prirode.. Slijedi spuštanje niz poprilično razrovan sipar. Crvene rane svježe odlomljenih stjena ni malo ne ohrabruje. Izgleda da su proteklih dana gromovi ovdje imali vrhunsku predstavu. Sa zebnjom u srcu nadam se da će se noćas odmarati.
U podnožju Škrlatice u velikom prirodnom amfiteatru susret sa slovenskim parom:
- Vi ćete sigurno gore prespavati? – govori on umjesto pozdrava. Na moju potvrdu, samo ponavlja kako on o tome mašta već godinama.
Umorne noge i sitan kameni tepih usporavaju penjanje. Treba dva-tri koraka da bi se prevalila duljina jednoga. Oni dosadni oblaci oko ove planine sada nestaju i preda mnom je osunčano kamenje. Umoran, iscrpljen od dugotrajnog hodanja samo sam sjeo ispod velikog križa. Trebalo je vremena da bih u ruksaku potražio ostatak hrane, no večera je brzo vratila tijelo u normalno stanje i mogao sam se prepustiti užitku.
Suton na Škrlatici je veličanstvena predstava. Obično promatramo sunce kako zalazi tamo negdje daleko na zapadu, a sad smo i planina i ja bili u tome. Alpski vrhunci i oblaci kroz koje se probijalo sunčevo svijetlo, stvarali su nadnaravnu sliku. Kako je sunce propadalo sve niže, oko mene su se izmjenljivale dugine boje. Svaki je trenutak bio poseban. Na trenutak sam plivao u morskom plavetnilu, trenutak u žutim poljima suncokreta, pa onda zelenilo zaljubljenih očiju, crvenilo snova, radost purpura… Olovka i papir kojima sam namjeravao upisati dojmove, ostali su netaknuti, jer bilo je nemoguće odvojiti pogled od te čarolije.
Ni zalaskom sunca igra prirode nije se prekinula, jer je veličanstvena svijetla lopata mjeseca obojila stjenje novim bojama. Baterijska svjetiljka te noći nije mi bila potrebna. Vreću za spavanje prostro sam ispod križa u udubljenje, kako bih jutro sigurno dočekao na tom mjestu i kad su se na susjednom balkonu Kredarice ugasila svjetla planinarskog doma prepustio sam se snu ispod zvjezdanog pokrivača. Beskrajna tišina planine uzela me u svoje okrilje.
Probudilo me tek prohladno javljanje dana. Samo sam se onako umotan u vreću naslonio na stjenu i ponovno prepustio još jednoj predstavi koju je sad izvodilo izlazeće sunce.
Na silasku susrećem prve penjaće, koji su uspon započeli iz Bivka IV. Sa zanimanjem su svojim umornim pogledima gledali svjetlo u mojim očima. Do Aljaževog doma došao sam bez kapi vode, ako se ne računaju one znojne:
- Jedan Zlatorog i jotu, prosim! – vikao sam već s terase. U naprtnjači je ostala još jedna čokolada i puno, puno znojnih majica.
- Zar te nije bilo strah noćiti samom gore – pitaju me prijatelji. Čudno pitanje. Strah nije na planini. Njega nosimo u sebi. A u ostalom, bio sam doma. I sigurno ću ponovno.