|
Vladimir Horvat rođen je u Krašiću 22.08.1891. godine, a umro u Zagrebu 27.09.1962. godine. Bio je član HPD-a od 1922. godine. Istraživao je špilje na Kleku,
uređivao Vrlovku, a posebna mu je ljubav bila Medvednica i zabilježeno ja da je imao 1375 uspona na tu planinu. Horvat je sa svojim suradnicima 1946. godine započeo u tom do tada nepristupačnom području graditi prilazni
put kao kamene stepenice te u njihovom podnožju uredio izletište. Poslije njegove smrti to područje je uređivao Tomislav Jutrović rođen 1939. godine. O stubama se brinuo četrdesetak godina, sve do svoje iznenadne smrti
2001. godine. Visinska razlika između prve i posljednje stepenice je 117 m, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. Ovo je područje osobito zanimljivo zbog raznolikih kraških oblika u vapnenačkom terenu. Osim špilja i
jama, tu ima voda ponornica, stijena, ponikava i škrapa, tako da posjetitelj može sebi dočarati raznolikost i zanimljivost kraške prirode. Ali tu ima i prekrasnih primjeraka drveća svih vrsta, a prevladava tisa koja nije
toliko zastupljena na ostalim dijelovima Medvednice. Horvatove stube bez sumnje su najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Na njima sam prvi put bio davne 1960. godine još kao dijete i to na svom
proputovanju iz Pile gdje sam živio, prema proštenjarskoj crkvici Sv. Jakoba na Sljemenu. Možda jedna zanimljivost u današnje vrijeme specijalizirane planinarske opreme. Tada sam na Zagrebačku goru išao bos. Cipele je
trebalo čuvati za školu a ne ih trošiti za pentranje po oštrom kamenju. U ono doba to kamenje oko stuba nije bilo obraslo raslinjem i drvećem kao sada tako da su to bile naprosto gole i stršeće stijene i sjećam se
užasnog straha s kojim sam se penjao u visine. No, sada sam svjestan da je taj strah u meni pokrenuo pozitivan obrambeni mehanizam i natjerao me da sve više stremim visinama i širim horizonte. Od tada sam svake godine bio
bar jednom na Horvatovim stubama, uvijek istom stazom br. 39 iz Pile. Prolazio bih stazom iznad kamenoloma Jelenje vode i promatrao kako se ta rana u planini svake godine sve više širi, kako raste i poput nemani
proždire zelenilo šuma. Gotovo poput vršnjaka, stalno smo se susretali, ali nikad prihvatili a pogotovo ne sprijateljili. Sjeo bih onda u hladu Srneca, upijao žubor voda, projurio okolnim stazama, eventualno se popeo do
Hunjke pa natrag preko livada do skloništa kod križa i dalje do kuće. Posljednjih petnaestak godina obavezno sam prvog tjedna u godini na Horvatovim stubama, a obično je to odmah prvoga dana godine. Bez obzira na
vremenske uvijte. Stanem na svoj oltar Vidikovac, pogledam prema vrhu planine, pa dolje u kotlinu do tornja crkve Sv. Tri Kralja u Kraljevom Vrhu, potražim kuće svog sela, pa onda još dalje do vrhova slovenskih Alpi koje sam
tu prvi put osjetio kad još pojma nisam imao što su to Alpe. Stojim tu i sanjam otvorenih očiju. Slušam tišinu koja grmi u meni. Stojim tu, tek djelić vremena koje je tu vječnost, tek zrnce pijeska u kamenu od kojeg je
sagrađena ova planina. A onda se spustim ponovno do Srneca, potražim srne koje su tu česti posjetitelji i niz korito potoka krenem Štrekom put križa i još dalje do Pile.
Treba li obnoviti Horvatove stube. Naravno da treba, ali to ne smije biti trenutna akcija već stalni proces i svaki dolazak na ovo područje bar nas
planinara trebao bi biti jedan kamenčić u obnovi ovog područja. Samo stalna briga i pažnja poput ljubavnika ponovno će dati život ovome mjestu. Govorim to zbog toga jer sam svjedok učestalih obnova zagorskih kapelica i
crkvica. Tim «obnovama» gotovo sve one koje su imale dušu, u kojima se osjećala toplina duše, u kojima se čovjek osjećao kao istinsko božansko dijete, postale u sad hladne i bezlične građevine obučene u mramor. Ne
želim da takvim postane i moj hram poslije ove, a niti bilo koje druge obnove. Potok ne smije postati kanal već i dalje biti veseli gorski potočić sa žuborom vode, kamene stube i dalje moraju ostati neravne kamene plohe, a
ne kućno stepenište. Svaki zahvat u to područje, zadiranje je u Horvatovu dušu i dušu svih planinara koji hodaočaste na ovo područje. Zbog toga bi bilo dobro da se svi oni jave u upravu Parka, daju svoje prijedloge i
primjedbe, ali se i aktivno uključe u obnovu. Zar ne bi i HPS trebao biti uključen u obnovu?… Što je s planinarskim društvima?… Obnova se planira započeti «čim dozvole vremenski uvjeti». Vremena za dogovore još
ima!? No, da li postoji želja? Plan obnove ne smije biti tajni dokument.
Skromno predlažem da se sve staze oko ovog područja dobro obilježe, naprave satnice hodanja i postave informativne table na vrhu i u podnožju Horvatovih
stuba. Znam da će neki reći da bolje da sve ovako ostane, ponukani iskustvom da dolaskom ljudi počinje i uništavanje onoga zbog čega dolaze, ali nitko nema pravo ljubomorno skrivati prirodne ljepote, ali ih svi imamo
obavezu čuvati. Treba obnoviti mostiće preko potoka, postaviti rukohvate, osigurati stazu preko stuba, obnoviti sklonište, postaviti nove klupe i stolove… A što je sa mjestima za smeće. Toga ne treba. Sjećam se da je
neko vrijeme u Srnecu bio neki improvizirani koš za smeće kojeg se nikada nije praznio i bio je zapravo samo mamac da se smeće tu ostavlja. Bolje je učiti ljude da svoje smeće ponesu sa sobom. Bolje je i ponekad za drugima
pokupiti njihovo smeće. Samo ne na ovom području staviti natpis da se tu može odlagati smeće. Volio bih i kad bi se obnovilo sklonište i križ ispod Srneca na stazi za Stubičke. Volio bih i kad bi se obilježila staza do
izvora potoka, ali i sačuvao ostatak potoka ispod, sve do kamenoloma. To zanimljivo područje netragom nestaje. Neman zvana profit jednostavno ga guta, a smatram da je uprava Parka tu prva koja bi trebala reći NE kamenolomu.
U protivnom sijeku granu na kojoj sjede. Ne smijemo zaboraviti da se Medvednica prvi put spominje 1242. godine u Zlatnoj buli Bele IV pod imenom Medwenicha. Medveda više nema na gori koja je dobila naziv po njima. Ime
Zagrebačka gora koristi se od 19. st. u vrijeme apsolutizma kada su gore dobivale imena po gradovima i naseljima. Za nas koji živimo na sjevernim obroncima uvijek je to bila Gora. No, ma kako je zvali, ona je uvijek tu poput
prelijepe vaze na prozoru naših života i pokušajte samo zamisliti užas jutarnjeg buđenja kad bi u oku vidjeli razrovano kamenje, a ne ovu dragu sliku naše izborane zelene planine. U Parku Medvednica, smješteni u
podnožju planine, postoje tri spomenika parkovne arhitekture: pejzažni perivoj uz dvorac Oršić u Gornjoj Bistri, pejzažni perivoj uz dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, te perivoj uz kuriju Junković kod Stenjevca. Zar
Horvatove stube ne zavređuju takav status ili još bolji?… Ljudi su prema planini od davnina osjećali zahvalnost i strahopoštovanje. Planine su domovi bogova. Planine su vrtovi naših duša. Neka takvim i ostanu
|
