 |
 |
 |
 |
 |
 |
mb 1375407 oib 46954505332 žiro račun 2360000-1101410263 e.mail: stubaki@zagorjepublic.com Stubičke Toplice Kamenjak bb
MATTERHORN 18.- 24. 08.2003. objavljeno u HRVATSKOM PLANINARU br. 7-8 srpanj/kolovoz 2004.
Svatko od nas ima svoje snove. Kaže se da u koliko dovoljno snažno nešto želiš da ti se to i ostvari. No počesto naši snovi i nas plaše.
Još kad sam prvi put ugledao čudnu stijenu na omotnici Milkinih čokolada, nastala je neka čudna veza između mene, koji još nisam ni sanjao o usponima na velike planine i te magično privlačne stijene koja je uzela već preko 600 ljudskih života i njihove duše uvela u zvijezde. Nakon uspona na Mont Blanc prije nekoliko godina, znao sam da će moja slijedeća velika planina biti Matterhorn - iako nekoliko stotina niža no daleko zahtjevnija. Od tada nisam propuštao priliku da nešto doznam o tom kamenom zubu, tražio po literaturi, propitkivao svakog kog bih sreo u planinama da li nešto zna o stijeni u Švicarskoj, tražio partnera za put. Od svih tih razgovora, duboko u mene usjekle su se riječi jednog slovenskog planinara kojeg sam sreo na vrhu Ojstrice – Ako već trebam poginuti u planini, ima puno ljepših mjesta za to - ovdje.
Ove godine iako opet nisam našao partnera za uspon, krenuo sam sa suprugom prema Matterhornu jer sam osjetio da je sazrio trenutak za naš susret i vrijeme je da osjetimo jedan drugog. Do Zermatta može se doći raznim smjerovima, no ako se već putuje tisuću kilometara najbolje je i to putovanje pretvoriti u avanturu i upoznati krajeve o kojima samo čujemo ili čitamo. A to znači zaboraviti ugodnost vožnje autoputom i krenuti običnim cestama kroz alpe.
U jutarnjim satima 18.08. tako smo krenuli supruga i ja u pretovarenom osobnom autu već toliko puta provozanom cestom prema Kranjskoj Gori, popili piće na terasi u središtu mjesta, pozdravili suncem omotane prijateljske stijene i prošli u alpski dio Italije. Bezbroj smo se puta penjali i spuštali, vijugajući kroz planine tek poznate iz literature, upijali slike i divili se čarobnjacima prirode na maštovitosti kojom su se poigrali stvarajući ovaj svijet. U Cortini d' Ampezzo dočekalo nas je olujno nevrijeme s tučom i kišom tako da se od tog poznatog skijališnog središta nije moglo puno vidjeti. Tek naznake onoga što će u daljnjem putu i te kako postati prepoznatljivo – turizam je postao najjača gospodarska snaga i od prodaje imidža ovaj alpski svijet i te kako dobro živi. Na prijevoju od preko 2200 m visine iznad Canazeia jednostavno ostaješ zaslijepljen ljepotom prirode, ali i pronalaziš svoje buduće ciljeve u Dolomitima. Spuštamo se u dolinu uz potoke mutnih voda i ponovno po tko zna koji put penjemo da bi prenoćili u još jednom poznatom skijališnom centru. No Madona di Campiglio na nas nije ostavila naročiti dojam. U tom se kraju vidi u najboljem svijetlu koliko je to odmor i rekreacija postalo industrija. Spuštamo se u nešto niže i mirnije krajeve i napokon pada prvo kupanje u jednom od bezbroj jezera koja nas prate na tom putu, a onda slijede plivanja u jezeru Lago di Como, dugo čekanje na graničnom prijelazu za Švicarsku da bi nas ne baš ljubazni carinici provjerili i ta neugodna atmosfera morala se isprati u jezeru u Luganu, pa opet skočiti u vode Lago Maggiorea. Poslije toga bilo je lakše pronaći pravu cestu iz Cannobia do Santa Maria Maggiorea, našeg slijedećeg mjesta za noćenje jer smo s jutarnjim suncem htjeli ući u centar Europskog alpskog turizma. A u jutro slijedi još jedno spuštanje do Domodōsolea pa naravno opet sumnjičavi švicarski graničari kojima tek odgovor da nam je cilj Matterhorn tek na trenutak mijenja ledenu masku na licu u topli osmjeh. Penjemo se uskim klancem i ulazimo u svijet velikih planina koje u svojoj snježnoj bjelini bliješte u jutarnjem suncu. Iako je trebalo nešto doručkovati u Vispu, zaboravljamo tu formalnost i skrećemo u kotlinu prema Zermatu, bolje reći prema 28 km udaljenom Täschu, zadnjem mjestu do kojeg se može doći autom i onda na mjestu velikih, zapravo ogromnih parkirališta pronaći mjesto za svoj auto i biti siguran da nećeš to mjesto zaboraviti jer da bi ga ponovno pronašao trebali bi ti dani traženja.
Od Täscha koji se nalazi na visini od 1449 m do Zermatta na 1620 m ima nekih desetak kilometara ceste kojom je vožnja zabranjena. No do grada može se vlakom kojega stvarno nikada ne treba dugo čekati. Ugodnost vožnje u trajanju od desetak minuta koštat će vas u oba smjera oko 76 kn. No do Zermatta može se doći i pješke za sat i trideset minuta ugodnom šetnjom kroz šumarak dok ispod nogu tutnje vlakovi koji prolaze istim smjerom. U Zermattu, tipičnom mondenom alpskom mjestu gdje je apsolutno sve predodređeno turizmu, uvijek je gužva. Kroz mjesto uskim ulicama voze mali netipični električni automobili, bicikli i kočije u konjskoj zaprezi, ali se najviše hoda pješice dok iznad vas lete helikopteri koji osim za prijevoz ljudi služe i za transport roba, a uvjerio sam se i vrlo često unesrećenih alpinista. Naravno slike koju sam si još u snovima stavio u glavu nije bilo ni iz jedne pozicije u gradu. Tek na trenutak, na trgu kod crkve, ugledao sam djelić kamenog zuba kako bih znao gdje je to Matterhorn. I slijedećih dva dana od te planine to je bilo sve. Cijelo vrijeme planina je bila obavijena crnim oblakom poput sramežljive djevojke. No vjerovao sam da i sram ima svojih granica te da će se jednom morati pokazati. Bar toliko da veli – Ja ipak postojim. U gondolskoj žičari sreli smo ekipu slovenske skijaške reprezentacije koja je na skijalištima Zermatta već tjedan dana i doznajemo da je vrijeme užasno. Skija se tek nešto malo u jutro, popodne se navuku magle i oblaci, a snijeg postaje kašasta smjesa. Naravno, na moj užas, doznajem da u tih tjedan dana nisu vidjeli Matterhorn.
Za malo šetnje po planinama i privikavanje organizma na visine vrijeme je dosta ugodno i kupujemo povratnu kartu za žičaru koja će nas odvesti sve do vrha maloga Materhorna na visinu od 3883 m. Taj užitak košta oko 390 kn za jednu osobu. Vidici su prekrasni i može se vidjeti gotovo sve, osim Matterhorna zavijenog u oblake. Prva kabina vozi do stanice Furi na visinu od 1886 m, a onda se odabire smjer ili prema Schwarzseeu u podnožje Materhorna ili na Trockener Steg na 2939 m visine gdje se nalazi ogroman restoran s prekrasnom terasom. Tu se može dobiti stvarno sve što poželiš od hrane i pića, a da bih ostao pristojan i ostavio dobar dojam o cijenama neću govoriti. Velikom kabinskom gondolom zatim se penje na 3883 m visine do Kl. Matterhorna, čudne kamene špice s otvorom u sebi kojim ulazite kroz tunel na drugu stranu do maloga kafića i skijališta. Možda u prvom trenutku izgleda šašavo ta mješavina kratkih hlača i ljetnih majica između skijaških odjela no uskoro i to, kao i mješavina svih mogućih boja ljudskih koža, konstrukcija tijela i govora postaje normalnom stvari. Tu jednostavno nitko nije stranac. Zadržavamo se malo jer nismo ponijeli ništa toplog za obući, na terasi do koje se penje liftom puše vjetar i planine se skrivaju u oblacima. Već se vraćamo prema stanici žičare kad se sjetim da sam negdje pročitao da ovdje postoji ledena špilja, vraćamo se i pronalazimo slabo označen ulaz u ledenu utrobu planine. U fantastičnom ambijentu ledenih figura sa raznim bojama svjetla ulazi se u dušu leda.
A vani se valjaju oblaci, ne pokušavam ni gledati u smjeru Materhorna, iz inata. Vraćamo se na terasu Trockener Stega, vrijeme se popravlja i slijedi sunčanje supruge i moji čeznutljivi pogledi prema Monte Rosi koja je sa svojih 4634 m tu na dohvat ruke, zatim prema nešto nižem Liskammu, prema 4164 m visokom Breithornu, pa do njega Kl. Matterhornu... a drugu stranu pogledavam tek na trenutak. Hoće li se pokazati...? U sumrak se vraćamo u Täsch i radimo bazni logor u kampu, uz potok, odmah iznad željezničke stanice. Naravno, tek što smo postavili šator počela je kiša i kapi vode slijevale su se pokraj naših glava cijelu noć. A u jutro oblaci i gore u daljini suncem obasjani vrhunci. U takovim trenucima čovjek jednostavno nije pametan i svaka odluka u slijedećoj sekundi već izgleda nerazumnom. Postoje želje, postoji i razlog zbog kojeg se napravilo cijelo putovanje, ali postoji i bar zrnce razuma koje sve to opet vraća u nekakve realne okvire. Uzimam u ruksak tek minimalno potrebne planinarske opreme i ponovno krećemo prema Zermatu. Ovaj put pješke. A u Zermatu vrijeme nešto bolje, ostavljam ženu u naselju i krećem u planinu. Odluka nije bila jednostavna. Nisam toliko lud da se na Matterhorn penjem kad ga ni ne vidim, a kad sam već tu moram se popeti na neki vrh. Breithorn kao najbliži cilj, nameće se sam po sebi. Kad sam zakoračio u ledeno prostranstvo, svi koji su se tog dana namjeravali popeti na 4164 m visoki vrh već su se vraćali. Susreo sam desetak ekipa u navezima po najviše pet ljudi, a najčejšće su to bili parovi ili trojke. Naravno s vodičima na čelu koji su me svi, apsolutno svi neljubazno gledali. Kao da im kvarim ugled posla jer eto ja, sitni pojedinac idem na to brdo od kojeg oni jako dobro žive. U središtu Zermatta nalazi se ured alpskog penjačkog centra gdje se mogu dobiti stvarno sve informacije o i oko planina i penjanja, ali i osigurati vodiči i platiti osobno osiguranje. Vodič koji vodi „zbog vaše sigurnosti`` samo jednoga klijenta za uspon na Matterhor košta oko 5000 kn. Vodič na Breithorn vodi i dva klijenta i koštat će vas neznatno manje. A osobno osiguranje kojim plaćate spašavanje helikopterom za tjedan dana košta oko sto kuna i to je jedino što se može nazvati, po mom sudu, jeftinim.
Uspon na Breithorn nije opće tehnički zahtjevan. Postoji tek nekoliko većih pukotina u ledu koje treba proći, a sve ostalo, ako već imate iskustva s derezama i cepinom na ledenim plohama, stvar je rutine i vaše kondicije. Kroz noć je napadalo desetak centimetara novog snijega i tragovi prethodnika prema vrhu dobra su orijentacija tako da u glavnom najviše vremena trošim u užicima fantastičnih vidika koje mi isprekidani oblaci povremeno nude. Na vrhu vadim fotoaparat vjerujući kako ću moći napraviti dobre snimke, naravno bez Matterhorna koji je tu negdje, ali crni oblak koji je omotao mene i planinu počeo nas je zasipati ledenim snijegom. Zadnje što sam vidio bili su sitni ljudski mravi dolje u ledenom podnožju. Iako sam odlučio da ću pričekati da se oblak makne, na svoj užas zaključujem da se staza kojom sam stigao na vrh zasipa snijegom i već gubi u snježnoj bjelini. Trebalo se vratiti. U oblačnoj magli, bez ikakvog vidljivog traga lako se izgubiti i naglo mijenjam odluku. Ne želim isprobavati bogove planine. Vraćam se u podnožje vrha, a snijeg još pada, no 2000 metara niže sunčano je. Vremena i snage još imam, a sunce mami i nazivam ženu - Idem prema Matterhornu. Bar da ga dodirnem, pa se vraćam još na večer u kamp.
Od zadnje stanice žičare na Schwarzseeu koja se nalazi na 2582 m prema Matterhornu, a koji je naravno i dalje u oblaku, vodi ugodna staza koja ne zahtjeva veće napore hodanja. Puna je turista i zapravo svatko može za dva sata doći do 3260 m visine gdje se nalazi planinarska kuća Hőrnlihűtte koja je početna točka u više smjerova penjanja na Matterhorn. Skoro je 6 sati popodne, a zaista susretljiva domaćica na recepciji mi objašnjava da ima slobodnih kreveta. Mijenjam opet odluku, što mi je izgleda postala konstanta, i plaćam noćenje s večerom što košta oko 250 kuna. Večera je obilna, a krevet uz prozor na katu u sobi s 14 ležaja. Na recepciji zadržavaju moju planinarsku iskaznicu zapisujući da ću se penjati Hörnligrat rutom te sve ostale podatke u slučaju nezgode. Plaćam troškove i dobivam informaciju da iskaznicu dobivam po povratku s planine. Budim se u noći i nebo je obasuto zvijezdama. Nastavljam mirno spavanje u podnožju moćne planine, ne mareći za povremene odlaske nekih grupa koje su već krenule put vrha. Za sve ostale, obavezno buđenje je u 4.30, doručak za onoga tko želi i spremanje za uspon. Spremam se nešto podalje od ostalih planinara kako ne bih bar u prvom trenutku izazvao njihovu pažnju svojom skromnom opremom. Zaštitna kaciga, penjački pojas i šezdesetmetarsko uže ostali su u kampu. Kasnije se pokazalo da mi uže jer nemam partnera opće ne treba, a kod silaska dobro mi je došao moj obavezni komadić užeta od 20 metara u ruksaku. Bez penjačkog pojasa sam se snašao radeći ga od užeta, a kaciga... O tome malo kasnije.
Sam početak uspona odmah je žestok jer se treba popeti na stijenu koja je osigurana postavljenim užetom, a onda se provući uskom policom kako bi se ušlo u carstvo kamenih blokova. Odmah napomena za naivne. Na ovoj planini nema staza na kakove smo naučili, nema osiguranja i nema markacije. Svaki smjer koji odabereš je dobar, ako je donekle siguran. Dok svjetlo naglavnih svjetiljaka poskakuje zrakom kako se penjaći penju, pokušavam uhvatiti logiku planine. Toga jutra bio sam jedini solo penjač, najviše ih je bilo u navezu s vodičem, a tek nekoliko samostalnih grupa u navezima po najviše troje ljudi. Kako se dan budio, a okolni vrhunci postajali svjetliji, ušao sam u ritam i u tom kamenom labirintu „prilijepio se`` uz par ispred sebe vjerujući da vodič dobro zna iza kojega kamena treba skrenuti. Penje se u glavnom samim krovnim dijelom stijene tek povremeno ulazeći u ravne plohe. Naravno te „ravne plohe`` su kosine trokuta pod kutom često oštrijim od 60 stupnjeva. Sunce je već izašlo i obasjavalo tu gomilu kamenja koja se čudnim vezama drži zajedno. A onda zrakom prostruji udar - Zar grmi, upitah se svjestan da na nebu nema ni jednoga oblačka, a onda jeziv krik i zvuk kamenja koje se kotrlja. Svi zabijamo glave uz svoje kamenje pokušavajući krajičkom oka vidjeti što se događa. Možda se kamenje kotrljalo minutu, možda dvije, no dovoljno dugo da po završetku tog drobljenja osjetim olakšanje što sam ipak još tu. A zaštitna kaciga?... Koliko ti ona u ovakvim trenucima može spasiti glavu? No daljnji hod po toj planini i te kako opravdava, zapravo zahtjeva kacigu na glavi. Nakon kotrljajućeg kamenja planinom je zavladala teška, gotovo bolna tišina. Glasovi koji su se zatim začuli objašnjavaju nama koji smo ispod njih, da je jedna grupa penjača krivo procijenila smjer, ušla u nesigurno kamenje i pokrenula ga. Uskoro će stići helikopter i preporuka je da se što prije maknemo od toga područja jer bi i on mogao pokrenuti novu kamenu lavinu. Nitko nije pitao što je s unesrećenim ljudima, tražio se dobar smjer i kad je za petnaestak minuta došao helikopter sa spasiocima bili smo već iznad toga područja. Toga trenutka, sa zvukom helikoptera i čovjekom kojeg nosi na spuštenom užetu, prestao mi je svaki užitak penjanja. A ono je stvarno šašavo. Zapravo svaki novi korak, korak je u nepoznato i nisi siguran da li ćeš napraviti još koji iza toga. Ako se ima dobra kondicija onda je penjanje po tom nesigurnom kamenju relativno lako, ali nitko nije siguran koliko koji kamen drži, koliko se sigurno možeš osloniti na njega, a ono najgore, uvijek je netko iznad tebe i padajući kamenčići raznih veličina čine uspon dinamičnim. Ne želim zvučati prepotentno, no moram reći slijedeće. Kad je svanuo dan i kad smo se svi donekle dobro vidjeli, vodiči i ostali penjaći sa čuđenjem su gledali u mom smjeru, često pokazujući da bi trebao staviti i kacigu. No kako smo se više penjali osjetno se primijetilo da više nisam čudak, već jedan od njih jer uspješno savladavam sve zamke koje planina obilato nudi. Sasvim je drugačije penjanje kad si u navezu, kad znaš da eventualni krivi korak može amortizirati uže na kojem ćeš ostati visjeti i da će te tvoj partner zadržati. Ali kad si sam, kad te psihološke sigurnosti nema... Na većina opasnih mjesta postavljeni su klinovi za učvršćivanje užeta tako da se u navezu relativno jednostavno savladavaju. U solo penjanju sve ovisi o tebi i krivog koraka ne smije biti. Moram napomenuti da su me drugoga dana boljele ruke u ramenima a ne noge. Zapravo uvijek prstima tražiš neke pukotine, neki dobar kamen za koje se možeš uhvatiti i opasno viseći na stijeni povući tijelo koji metar više. Cijelo to vrijeme vrh Matterhorna crvenkasto je svijetlio obasjan suncem. Nakon tri sata penjanja stigao sam do samoga skloništa Solvayhütte koje se nalazi na 4003 m visine. Ono se može koristiti samo u slučaju velike opasnosti jer u njemu ima samo mjesta za 10 ljudi. No da bi se došlo do njega bilo je potrebno savladati još kameni zid u visini nekih pet metara. A zid kao zid gotovo bez pukotina. Dugo sam ostao u njegovom podnožju proučavajući druge penjaće kako ga savladavaju. Ali oni su osigurani navezom... I napokon donosim odluku. Ni jednoga se trenutka kasnije nisam pokajao zbog nje. Odlučio sam se vratiti. Nije ovo moja planina i nije vrijedna rizika. Možda sam mogao savladati tu stijenu, možda mi je netko od penjaća mogao baciti uže i povući me, možda bih tada došao i do vrha... Možda... No toliko još ima lijepih planina, nije ova vrijedna ostati na njoj. Možda postoji tisuće razloga za nastaviti uspon, no meni je toga jutra bio dovoljan samo jedan da ga prekinem. Kad sam se kasnije spustio u podnožje Matterhorna i napokon mogao vidjeti taj famozni rog i svoj njegovoj veličini, mora se priznati da je slika fenomenalna. Naprosto jedan nestvaran prizor koji svakoga ljubitelja planina ostavlja bez daha. No kad ste u toj planini, kad si sitan mrav među gromadama prljavo hrđavog kamenja u toj planini osim surovosti nema nikakve ljepote. Bar ju ja nisam upoznao. No, upoznao sam je na jedan drugi način i danas kad mislim o tome djeluje mi nestvarno. Priča je fenomenalna, ne morate vjerovati, ali ona je dio stvarnosti moje Matterhornske avanture.
Spuštajući se niz strmu kosinu, morao sam se više puta opet penjati jer u kamenom labirintu jednostavno se ne vidi što je ispred i da li je to smjer koji osigurava siguran silazak. Često se tako dođe „nigdje`` i jedino razumno rješenje je ponovni uspon, ali sad više nisi siguran da li je to uspon u onom smjeru gdje si bio malo prije ili nešto potpuno novo. U takovom jednom silasku ispred mene se otvorila previše riskantna provalija prepuna nesigurnoga kamenja, popeo sam se, a onda zid i više se nema kuda. Pokušao sam par novih smjerova, no nikako nisam mogao pronaći pravi put. Već sam razmišljao da će biti najbolje pričekati nekog na povratku, ali nisam bio siguran da li ću ga i vidjeti među tim kamenjem. Tad sam začuo kavku. Njih nekoliko sjedilo je na kamenu nekih desetak metara više. Sam Bog zna kako mi je sinula ta ideja, no tog trenutka ona mi je izgledala jedino razumnom. U džepu sam imao suhe sjemenke voća i zagrabio sam ih šakom – Sve ću vam ostaviti ako mi pokažete put, vikao sam planinom. Vadio sam sjemenke bacajući ih po planini i kad sam već pomislio da u strahu radim gluposti, javila se kavka s drugoga kamena. Nema se što izgubiti i krenuo sam prema njoj. I tako još nekoliko puta i ja sam bio na stazi kojom je trebalo ići dalje. Kavke su se digle u zrak i više ih nisam vidio.
Postoji još jedna slika s Matterhorna koja se nikada ne zaboravlja. Najljepše na tom usponu je osmjeh domaćice koja vas po povratku dočeka u planinarskom domu kad joj kažete da tražite svoju planinarsku iskaznicu jer ste se evo vratili. Slijedilo je još dugo spuštanje u kotlinu, a na tom putu često sam se ogledavao iza sebe uživajući u fantastičnom prizoru velikog roga koji se počeo polako ponovno omatati oblacima.
Drugoga smo jutra supruga i ja rano raspremili mjesto kampiranja i započeli avanturu povratka u Hrvatsku. Za smjer smo odabrali malo Švicarske, mali dio malog Liechtensteina, Austriju i to naravno alpski dio. No to je već sasvim druga priča i ona neka pričeka neku drugu priliku.