mb 1375407       oib 46954505332     žiro račun 2360000-1101410263                          e.mail: stubaki@zagorjepublic.com                                     Stubičke Toplice  Kamenjak bb

NA KRIŠKIM PODIMA

   Petak je, skoro i kraj radnoga vremena, ali loše vrijeme koje traje već dva tjedna ne budi u meni nikakvu radost vikenda koji započinje. Jesen se ušuljala u naše živote, a toliko je toga još trebalo obaviti ove jeseni koju su ugasile dugotrajne listopadne kiše.

     -   Bog  zagorec, kaj ima novoga  - čuo sam glas prijatelja iz telefonske slušalice.

     -   Oooo, kaj si živ slavonac!?

- Idemo u alpe!? – bez odgovora, ali i bez imalo sumnje u postavljeno pitanje nastavio je moj planinarski prijatelj iz Osijeka. – Vrijeme se danas smiruje i slijedeća dva dana trebalo bi biti u redu.

   U subotu u jutro već se presvlačimo u Vratima, na parkiralištu ispred Aljževog doma. Okolni vrhovi su u oblacima i osim šarenih jesenjih boja koje su okupale kotlinu nema ničega što bi ulijevalo optimizam. Tješimo sami sebe kako nismo pogriješili, ali ipak skrećemo u dom na doručka, no zapravo još više da od domarke čujemo potvrdu da se može bez problema u stijene.

Na tom putu od solidno popunjenog parkirališta do Aljaževog doma sustiže nas usamljeni planinar.

   -        Kuda? – upitam ga nakon pozdrava

   -        Na vrh! – veli on samouvjereno.

   -        Na vrh?! – javi se prijatelj Darko. – Na koji vrh…?

   -        Pa na vrh…! – odgovori došljak koji je tek koju minutu prije dojurio autom zagrebačkih registracijskih oznaka. I sad juri dalje.

   -        Pa tu ima desetke vrhova na koje se može penjati – nisam mogao izdržati. – I mi idemo u smjeru jednoga od tih vrhova...

             A kojim smjerom ti ideš?

   -        Najtežim! – veli naš trenutni suputnik i juri dalje prema, kako smo pretpostavili, Tominškovom smjeru uspona na Triglav.

Kakovi to ljudi hodaju u planine…? To nas je pitanje proganjalo još dugo u početku penjanja. Niti znaju kuda idu niti zašto idu, tek je bitno popeti se na najviši vrh. Po mogućnosti u istome danu, jer sutra već treba juriti dalje u nove izazove.

Aljažev dom kojega smo oko 10.15 sati napustili u šarenoj kotlini skrenuvši desno u šumu Kopišče, ostaje sve dublje ispod nas, a mi se primičemo granici oblaka na nekih 1400 m. Šarenilo jeseni ispod nas gubi se u sivilu i slijedi mučno hodanje u oblaku. 

-        Nadam se da oblaci nisu debeli i da ima sunca iznad nas - sve se češće čuje jednoga od nas kako mrmlja.

   Već samo odavno izašli iz šume, staza u stijeni je mokra i vrlo kliska. Mimoilazimo se s nekoliko planinara koji se spuštaju u dolinu. Krenuli su još u mraku na Škrlaticu, tek s vrha su vidjeli na trenutak sunce i dosta im je tog sivila pa se vračaju u nizinu u toplinu jeseni. 

Nakon nešto više od dva sata hodanja osjećam da bi uskoro trebali doći do Bivka IV koji se nalazi na 1980 m iako i dalje nemam nikakav pokazatelj gdje se stvarno nalazimo. No nismo ni malo zabrinuti jer do kraja dana ima još dovoljno vremena i zapravo nam se nikuda ne žuri. I onda kad je već umor pomalo kočio naša tijela, u trenutku kad sam se okrenuo prema dolini čekajući prijatelja, poput groma nebom iznad nas se raspuklo sivilo i očaravajuće plavetnilo ispunilo mi oči.

-        Darko, pogledaj iznad sebe! – vičem prijatelju koji se jedva nazire u magli.

I onda razigrani poput djece, vadimo fotoaparate, vrtimo se u krug kako bi snimili igru oblaka, svjetla i stijena oko nas. Čuje se samo veselo mrmljanje dok nam osmjeh ne silazi s lica, presretni  što ovaj uspon neće završiti u oblacima.

   Uskoro se iznad nas ukazao Bivak IV koji se nalazi na raskrsnici planinarskih staza. Lijevi smjer penje mjesečevo sterilnim područjem preko Rušlja prema Kriškoj steni, a desni u travi vijuga jednim od najljepših područja na ovome terenu, prema Škrlatici. Iako mnogi  planinari koriste ovaj smjer za uspon na Škrlaticu, meni  je osobno puno draži onaj preko prijevoja Rdeča škrbina na Dolkovoj špici. A onda silazak u smjeru bivka preko Prednjeg Doleka putem kojega gotovo cijelo vrijeme ispunjava veličanstvena sjeverna stijena Triglava ispred nas. Put je lagan, ali traje i traje, a sve zbog čestog zastajkivanja kako bi se fotoaparatom uhvatio još neki od mnogobrojnih detalja koji se „nikako ne smiju propustiti``. Zbog toga znam često reći planinarskim prijateljima da onaj tko nije prošao stazom od Škrlatice do Bivka IV zapravo nije upoznao ljepotu Triglava.

Nakon kraćega odmora uz bivak, krećemo laganim usponom do Križa na 2410 mnv. Oblaci su ostali duboko ispod nas, a mi uživamo u prekrasnom suncem okupanom okolišu. Veličanstvene stijene svud oko nas ispunjavaju sva naša čula. Lijevo je prekrasna Dolkova Špica, a iza nje se krije veličanstvena Škrlatica. Ispred nas je močni Razor koji iza sebe krije Prisojnik, Jalovec i Mangart,  a uz Razor smiješi se i lijepa Planja. Lijevo je Pihavec, Bovški Gamsovec i veliki Triglav, a iza nas sve više ostaje varljivi Stenar.

   A onaj osjećaj da imamo dovoljno vremena do Pogačnikovog doma i predugo izležavanje na livadi ispod Križa sa koje se jednostavno čovjek ne može pokrenuti zalijepljen ljepotom koja ga okružuje, postaje zamka koja se uskoro pretvara u ponovno zamorno hodanje u oblaku. Jednom sam na toj livadi ostao ležati satima upijajući slike oko sebe pa sam se u Pogačnikov dom spuštao po mraku. Gornje Kriško jezero gubi se u magli, a stijene postaju opet prijeteće vlažne. No, kako cijela ova trasa i nema previše tehnički zahtjevnih detalja, hodamo bez problema. Često se zaustavljamo i fotografiramo još mnogobrojne preostale cvjetove runolista uz stazu. Od Aljaževog doma do Križa penjali smo se 1400 m, a sad se 300 m spuštamo do jednog od najljepše postavljenih planinarskih kuća u alpama, na rubu velikog visokogorskog platoa zvanog Griva na 2050 m. Zbog oblaka u kojemu se nalazimo nema ništa od prelijepih vidika na vrhove koji ga okružuju poput nazubljenog prstena, a i dolina Trente se ne vidi. A onda kad smo sjeli na prazne klupe ispred zatvorenog doma, kao po narudžbi počinje igra oblaka i sunca. Zastori se dižu i vrhovi su se poput gorostasa počeli pojavljivati svud oko nas. Prema istoku gledamo Bovški Gamsovec i Stenar iza njega, a do njih strma piramida stijene Pihavca. Na sjevernoj strani otvaraju se Razor i Planja, a ispod nas Donje Kriško jezero te kotlina Trente s vrhovima iznad nje. Nikako se ne može propustiti pogled prema susjednoj terasi Prehohavca sa Zasavskom kočom i zastorom Velikog špičja koji se nalaze točno nasuprot Pogačnikovog doma.

   Dom  je dobio ime po Jožetu Pogačniku, načelniku gospodarske komisije PZS, koji je 1951. godine poginuo na Mlinarici kad je dolazio na njegovo otvorenje. Dom je na novo uređen prije dvije godine i stvarno je pravi užitak planinariti na ovome području. Pod uvjetom da nam ne smeta velika gužva koja se tu stvara u vrijeme sezone. Nas je pak čekalo više nego ugodno iznenađenje kada smo otvorili vrata zimske sobe koja se nalazi u potkrovlju gornje stanice teretne žičare. Urednošću i opremom koju smo tu našli mogle bi se ponositi mnoge planinarske kuće. U dvije prostorije čekalo nas je dvadesetak praznih ležajeva sa čistim jastučnicama i pokrivačima. U zraku je ostalo pitanje – … a tko je zaboravio  majice koje vise vani na užetu, sada još mokrije nego kad su obješene…

Do Pogačnikovog doma ima više prilaza, svi su atraktivni, a omogućuju pristup svima, od alpskih početnika do zahtjevnih alpskih sladokusaca. Najlakši je pristup iz doline Zadnjice po širokom razglednom putu koji je prije izgradnje žičare služio za opskrbu. Nešto zahtjevniji su pristupi iz doline Vrata preko Bivka IV ili preko Sovatne te sa Vršiča južnom bočnom stranom Prisojnika. U zahtjevnije pristupe spada uspon iz Vrata preko Lukne i Bovškog Gamsovca, a najteži i vrlo zahtjevan pristup je iz Krnice preko Kriške stijene.

   Nakon pravoga piknika u prirodi, a tek po zalasku sunca i gašenju svjetala pozornice smjestili smo se baš onako raskošno, svatko na svoju stranu sobe uvjereni da više nitko neće doći. Zbog toga nas je iznenadila lupa koraka na stepenicama kad nas je probudila iz već dubokog sna. Pokazalo da su se „nepozvani došljaci`` zapravo već jučer smjestili u drugoj prostoriji koju mi nismo niti provjeravali. Dva mlada slovenska para na ovome području ostaju nekoliko dana u istraživanju podzemlja Kriških poda. A ono još interesantnije je upoznavanje jedne od žena. Splićanka koja sad živi u Ljubljani. I onda ne čudi da je priča potrajala dugo u noć. 

   Ono što daje posebnu čar ovome području su tri gorska jezera. Gornje jezero nalazi se ispod Križa na 2154 m, a dubina mu seže do desetak metara, a posebnu mu ljepotu daju obrisi Triglava na glatkoj kristalno čistoj površini vode. Srednje jezero udaljeno je tek nekoliko minuta sjeverno od doma, a Donje jezero nalazi se ispod stijena Pihavca uz planinarsku stazu u dolinu Zadnjice. Cijelo to područje još upotpunjuje i desetak špilja s dubinama od 10 m pa sve do 90 m. Pridodano li tome još i mnoštvo raznovrsnog bilja pa polja runolista i mnogobrojne obitelji kozoroga koje tu žive, onda ne treba ni malo sumnjati u opravdanost posjete ovome planinskom kraju.

   Ugodno je bilo spavati dok su nam se snovima vrtjele sve te mnogobrojne lijepe slike. Ali kao da ni to nije bilo dovoljno, negdje u noći probudio me ushićeni glas prijatelja:

      –    Moraš izaći van…! Ovo moraš vidjeti!

A vani stijene obasjane prosipanim zvijezda na nebu koje se spajaju sa svjetlima u dolini Trente. I potpuna tišina. Poslije toga još je teže spavati i u nekakvom polusnu nestrpljivo čekamo jutro.

   A ono stiže uz gromoglasan svjetlosni scenarij buđenja neba iznad Bovškog Gamsovca pa prve zlatnožute zrake miluju stijenu Razora. Iako poželiš da ta buđenje dana bude što usporenije, uskoro je osvijetljena cijela pozornica u svoj svojoj raskoši i još jedan dan u alpama može početi. Od mnogobrojnih mogućnosti koje nam se nude, teško je odabrati, no tješi nas da ma što odabrali, ne možemo pogriješiti. I dok su još speleolozi spavali, mi smo krenuli prema sedlu Planja natovareni sa svom opremom koju imamo. Naime prije dosta godina, a u danima početničkog planinarenja, kad smo se smjestili u Pogačnikov dom i ostalo je još dovoljno vremena za neki uspon, donijeta je odluka da se „skokne`` do Razora. Da bi si olakšali uspon ostavili smo sve stvari u domu. A onda na usponu usred ljeta, ulovila nas snježna mećava. Da nismo pronašli jednu malu pećinu u kojoj smo se sklonili, taj naš nepromišljeni izlet mogao je kobno završiti. No, sad stvarno nije postojala ni najmanja mogućnost sličnoga scenarija, ali pouka je shvaćena.

Staza prvo vijuga niskim raslinjem, a onda izbija na stijenu da bi se uvukla u sipar. Vjerojatno bi to ranojutarnje penjanje bilo zamorno, ali nam društvo rade mnogobrojne obitelji kozoroga pa se gotovo i zaboravlja na uspon. Stariji nas ozbiljno nadgledaju dok mladunci pokazuju sve ludorije koje su već naučili u tih nekoliko tjedana života u alpama. Dok oni skakuću sa stijene na stijenu, nas se dvoje uz pomoć štapova polako približilo sedlu sa kojega se otvaraju vidici na zapadni dio Julijskih alpi kojima dominiraju Jalovec i Mangart.

   I sad opet dilema – na koji vrh krenuti kad su oba tu na dohvat koraka, a opet ne izgubiti previše vremena u penjanju na oba. I donosimo odluku koja mi je još dok sam je predlagao izgledala bedasto pa i sad mi izgleda pomalo čudnom. Ali oboje smo bili željni užitaka, željni stopiti se s tim krajem, biti sami u tom svetištu te puniti baterije za zimu koja slijedi.

Darko je krenuo desno siparom na Razor, a ja lijevo u stijenu Planje. Ni jedan od ovih smjerova nije previše zahtjevan za čovjeka naviknutog na alpsko planinarenje, tek je uspon na Razor petnaestak minuta dulji.

Planju na žalost mnogi planinari propuštaju kako bi se popeli na veličanstveni Razor, ali sad znam da time čine veliku grešku. Iako travnati dio vrha Planje nije ništa posebno, vidici s njega su izuzetni. Gotovo cijele Julijske alpe su kao na dlanu i kad je još dobra vidljivost kao sada, može se u društvu kozoroga i kavki bez problema pristupiti učenju zemljopisa ovoga područja.

   Naravno, opet smo se zadržali u lješkarenju na vrhu dulje no što smo planirali te nakon dovikivanja s jednog na drugi vrh, spuštamo se u nizinu do Pogačnikovog doma. Zaustavljamo se tek radi doručka pa nastavljamo put valovitom stazom po gotovo vodoravnim stijenama prema Dovškim vraticam, novoj raskrsnici planinarskih staza. Naša nas vodi u stijenu Bovškog Gamsovca, koji ima izuzetan vrh i tko nije bio na njemu kao da nije bio na Triglavu. Naime s vrha se prekrasno vidi cijela sjeverna strana Triglava, čuje se razgovor na Kredarici te vidi staza preko Plemenica koju za uspon na vrh Triglava koriste samo najspremniji planinari.

A na našemu vrhu veselo međunarodno društvo u kojemu su uz nas i dvije slovenke, jedan francuz, tri poljaka te jedan srbin.

   Nakon druženja uz planinske ptice, svatko od nas kreće svojim smjerom. Mi se spuštamo 600 metara prema Luknji, još jednom od mnogobrojnih nezaobilaznih mjesta u alpskom planinarenju. Za cijelo vrijeme silaska pogled je prikovan uz stijenu Triglava uz osjećaj da je možeš dodirnuti koliko je blizu i kako djeluje snažno.

Najtežih nam je bilo još gotovo 800 metara spusta, prvo dugim siparom, a onda kroz šumu, od Luknje prema Aljaževom domu, ali veselje s kojim nas je dočekala domarka kad nas je prepoznala te ispijeno pivo nakon dugog vremena žeđanja, uskoro su ugasile sav napor i ostao je samo ugodan osjećaj umora u tijelu ispunjenim radostima. Vrhove iznad nas oblaci su opet omotali svojim plaštem kao da govore – to je bilo sve za sada. Dođite nam opet, mi nikuda ne odlazimo…

     Tehnički detalji:

Pristup Pogačnikovom domu:

1.    Iz Loga u dolini Trente po dolini Zadnjica pa donju stanicu teretne žičare – 4 h

2.    Od Aljaževog doma u Vratima preko Bivka IV i Križa – 5 h

3.    Od Aljaževog doma u Vratima preko Sovatne i Dovških vratica –  4 h

4.    Od Aljaževog doma u Vratima preko Luknje i Bovškog Gamsovca – 5 H

5.    Sa Vršiča po južnoj strani Prisojnika preko Planje – 6 h

6.    Iz Krnice preko Kriške stene i Križa – 5 h

     Zanimljive ture od Pogačnikovog doma 2050 m:

1.    Bovški Gamsovec 2392 m - po valovitom području preko Bovških vratca - zahtjevno 1,30 h

2.    Križ 2410 m - staza u stijeni – lako 1,30 h

3.    Pihavec 2419 m  - uspon siparom - zahtjevno 1,30 h

4.    Planja 2453 m – uspon stijenom i siparom – zahtjevno 1,30h

5.    Stenar 2501 m – po valovitom području preko Bovških vratca - zahtjevno 2 h

6.    Razor 2601 m – uspon stijenom i siparom – zahtjevno 2h

     Preporuka za nekoliko dana na Kriškim podina:

1.dan

Uspon iz dolina Vrata preko Bivka IV, uspon na Križ i noćenje u Pogačnikovom domu

2. dan

Samo za vrlo iskusne

Može i varijanta s noćenjem u Bivku IV prvoga dana (ako se nađe slobodno) mjesto, u rano jutro uspon na Križ pa preko Dolkove špice uspon na Škrlaticu te povratak preko Prednjeg doleka do Bivka IV gdje se može opet  noćiti ili produžiti do Pogačnikovog doma.

3. dan

Uspon na Planju i Razor

4. dan

Uspon na Stenar i Pihavec

5. dan

Uspon na Bovški Gamsovec i preko Luknje silazak u dolinu Vrata