mb 1375407       oib 46954505332     žiro račun 2360000-1101410263                          e.mail: stubaki@zagorjepublic.com                                     Stubičke Toplice  Kamenjak bb

 povodom svjetskog dana zaštite okoliša 05.06.2005.              

Opet su pogodili - naravno vremenozborci i kompanija i ma kako je još sinoć izgledalo nemogućim da će kiša, no moderni coprnjaki nisu se prevarili. Još u krevetu u san mi se uvlačio štropot kišnih kapi. Gotovo sam ih osjećao kako mi natapaju tijelo. U ovakvim se prilikama obično ne ide u planinarenje, ali me baš privukla ta jutarnja toplina natopljena vlagom. Čisti tropi. Ostavio sam auto ispod livade Fakultetskog dobra i krenuo šumskom cestom prema križu. Ugodna lagana šetnja i zrak ispunjen mirisima proljeća bili su savršen dekor za opuštanje. Duboko dolje iz jarka čuo se žubor nabujalih potoka dok sam preskakao grabe na cesti i mlade žabe u lokvama mutne vode, gacajući blatnjavim putem…                        

A kod križa… Ah, taj križ... Još davnih šezdesetih, kao klinac pomagao sam djedu oko postavljanja teškog velikog križa na ovome mjestu. Sad ga više nema. Vrijeme ga odnijelo. Nema ni djeda. Tek uspomene u meni. Tu je sada nekakav krhki križ, kao na groblju… Čak ne može nositi ni Kristuša na sebi. Bogec je ostao bez desne ruke. A od slamnatog krova iznad njega ostalo je tek nekoliko vlati slame.                                                                                      

 Put me dalje vodi prema Srnecu i Stubama, ali nakon desetak minuta hoda nisam skrenuo do njih. Onaj jad od razrovanog korita potoka me zaustavio. Mještani Kraljevog Vrha baš su tu napravili svoj vodovod i nepovratno uništili okoliš. Neki su se već privikli na to. Vjerojatno su i oni koji su bezobzirno tu kopali i računali na tu ljudsku prilagodljivost. Sklonost privikavanja. Kao i oni koji još uvijek kopaju nešto niže u kamenolomu i ta siva rana Medvednice svakim danom sve više raste i nitko je ne pokušava zaustaviti. Nikome ni ne smeta. Nikome...?              

A ja se ne želim priviknuti pa nastavljam dalje prema Markovom travniku… Travnik!? Čudno, ljudi sa sjeverne strane planine uvijek su to zvali Markov tranik. Tranik je naš naziv za košeno polje. Travnik je novija izvedenica koja ovdašnjim starijim ljudima baš ništa ne govori. U mislima mi još odzvanjaju priče u kojima govore kako su tu brali imper i onda još svježi nosili u Zagreb na plac. A u pauzi branja lovili bi rukama pastrve u potoku pa ih pekli za ručak... Izgleda da su pretjerali jer sada u potoku nema ni ribice, a sada više nitko ni ne bere imper, i nitko ga ne nosi na plac. Bolje su ove nove krupne maline sa tržnice i pijace. Istina, malo podsjećaju na plastiku… Kao i naš život!                                                                                     

 Imper još nije dozrio, ali su zato jagode uz put mirišljave i slatke. I jagoda po jagoda sve do staze koja iz Kraljevog Vrha vodi prema vrhu Sljemena. Skrenuo sam na nju – ipak treba malo i planinariti. A uz stazu desetak mladih vrganja. Nikada ih još nisam našao tako visoko, a već odavno ne ni njih desetak na kvadratnom metru. Sve češće se zato pronalaze smetlišta. Novo je nešto više, ispod skloništa na Krumperištu. Velike željezne stupove stare žičare tu uz planinarsku stazu, biciklističku stazu i cestu pospremili su vlasnici skijališta. I u žurbi, vjerujem zaboravili. Imaju važnijeg posla oko uređenja skijališta. Ono će se vidjeti na TV ekranima. A smeće će ostati skriveno u nama. I onda kao da ga nema. Pa tko još gleda u izravnjavano ljudsko srce?                                                                                                          

Skrenuo sam prema donjoj stanici nove žičare s namjerom da posjetim Francuske rudnike. Seljaci sa zagorske strane Medvednice pričali su da je francuski grof Henri Carion došao u naše krajeve nakon francuske revolucije (1789.) te počeo tragati za galenitom radi dobivanja srebra. Započeo je iskapanja u nekoliko rovova na sjevernoj padini Medvednice i izgradio cestu od Gornje Bistre do rudnika. Rudnici su na kraju napušteni jer je količina pronađene rude bila premalena da bi se proizvodnja isplatila. Nakon izgradnje Crvenog spusta, Vladimir Horvat je saznao za špilju s "dubokim ponorom i jezerima". Nastaju bilješke, rade se staze, markacije...                                                                                                                          

Spustio sam se po blatnjavoj stazi do žičare i izvadio kartu. Čudno, imam u ruksaku kartu Medvednice. Izgledalo je lako pa hrabro zakoračim u šumu. A tu panika. Hrvatske su šume imale ``ekološku sječu" i bal vampira napravio je svoje. Stazu je nemoguće pronaći, suvislu markaciju isto. Tek natpis da je tu smjer za rudnike. Ono što nisu uništi šumari uništeno je još prije izgradnjom skijališta. Od porušenog granja (balvani su izvučeni) i od smeća svakakve vrste tu se ne može prolaziti. Nakon višestrukog traženja, ipak sam odustao u uvjerenju da će biti lakše u drugom smjeru.                                                                                                        

Nekako sam se ispentrao van i krenuo prema donjoj stanici stare žičare gdje me opet uredno dočekao natpis da se i od tuda ide prema rudnicima. Ali nisam išao daleko. Nakon treće marke ulazi se u područje djelovanja Hrvatskih šuma i tu nestaje svaka staza, svaka markacija… Ulazi se u područje noćne more. Prisjećam se koliko me puta otac tjerao da u šumi radim ``šumski red", a prevedeno na obični ljudski jezik to je značilo pokupiti svaku grančicu porušenog drveta i staviti ju na hrpu kako bi preostalo mlado raslinje moglo nesmetano rasti. Danas ovim novim šumarima izgleda da nitko nije usadio logiku šumskog reda. ILI JE BITAN SAMO PROFIT... Ostavljeno granje upućuje na to.                                        

Lunjao sam ja kroz to granje, vlaga s raslinja skupljala se po mojoj odjeći, miješala se s znojem i tekla niz tijelo cijedeći se u cipele. Naravno da sam opet odustao od Francuskih rudnika. Odustao sam i od Parka prirode Medvednica.                                                                

A danas je svjetski dan zaštite okoliša. Svjetski dan! Ali kakove to ima veze s nama. Ovo je ipak Hrvatska, Medvednica i to još zagorska strana planine. OVO JE NEKI DRUGI SVIJET. Ovdje se još uvijek puca po planinarima jer je lov na zagorskoj strani planine dozvoljen. Ovdje je još ne sijeku već ruše šume. Ovdje svatko može kopati po potocima i po planini otvarajući nove kamenolome…I jednoga dana ćemo samo u snovima opet tražiti svijet kojem smo, ne dozvolili, već pomogli da zauvijek nestane.  Samo zato jer smo prilagodljivi!