 |
 |
 |
 |
 |
 |
mb 1375407 oib 46954505332 žiro račun 2360000-1101410263 e.mail: stubaki@zagorjepublic.com Stubičke Toplice Kamenjak bb
ZVIJEZDE PADALICE BAVŠKI GRINTAVEC 12.- 13. 08.2003. objavljeno u HRVATSKOM PLANINARU br. 2 listpoad 2004.
Još davnih 80-tih godina kada sam prvi put prelazio prevoj Vršič na cesti Kranjska Gora-Bovec i usprkos mnoštvu posebnih pogleda na okolno gorje, oku mi je bio najdraži pogled na bijelo stjenje iznad zelenila šume i planinskih livada u zabačenom kutu doline Trente. Već tada sam sebi obečao da ću se popeti na tu planinu, no sve do ovih dana Bavški Grintavec bio je samo san koji se nikako ne ostvaruje. Bilo je prilika i vremena za tu planinu, ali uvijek je nešto u zadnjem trenutku iskrsnulo što se činilo važnijim. I kad je ovih dana zavladala nesnosna vrućina, a komarci se nemilice naslađivali na znojem natopljenom tijelu koje nikako nije moglo pronaći noćni mir, a društvo za uspone pronalazilo njima zanimljivije aktivnosti na i oko mora, jednostavno rješenje bilo je krenuti put Kranjske Gore. Plan je bio popeti se na vrh u popodnevnim satima te ostati gore i prepustiti se noći ispunjenih želja kada će suze svetog Lovre ispuniti ljetno nebo. Naime Zemlja sad prolazi kroz rep kometa Swift-Tuttle i njegovi ostaci izgarat će u Zemljinu zračnom omotaču. Iako sam u neka bolja vremena mogao već za dva i pol sata od polaska sjediti na terasi ispred trgovačkog centra u središtu Kranjske Gore, a uobičajeno je taj put trajao tri sata, dana 12.08. trebalo mi je više od četiri sata da se probijem kroz ljetne kolone na cesti koja je gotovo u cijeloj dužini gradilište, a morski se turisti vračaju u koloni kroz tunel za Austriju. Zbog tog neplanirano dugog putovanja u prepunom gorskom turističkom mjestu zadržao sam se tek toliko da pokupim najpotrebnije namirnice i pojedem juhu od povrća. Ni na Vršiču se nije moglo stati zbog parkiranih vozila koja su gotovo zakrčila prijevoj, a također je i propalo pivo u Koči pri izviru Soče gdje se jednostavno nije imalo gdje stati. Vrijeme je bilo idealno, sve gorje vidljivo kao na dlanu, a silazak niz Vršič s pogledom na moj cilj obećavao je dobar dan. Svih ovih godina pokušavao sam doznati neke pojedinosti o Bavškom Grintavcu, ali zanimljivo, o toj planini ima vrlo malo podataka, a opis uspona jednostavno nisam nigdje pronašao. Zbog toga vjerujem da će buduće planinare na toj ruti zanimati neki detalji jer Bavški Grintavec je naprosto fantastičan i svi oni koji vole samotne ture neka krenu u ovom smjeru. Podatak da sam tog dana ja bio treći na vrhu govori dovoljno. Sam uspon je više nego atraktivan s bezbroj zamki ali i nagrada koje može uspon pružiti.
Auto sam ostavio nekih kilometar i pol na parkiralištu u kotlini iza Koče pri izviru Soče. Od tuda započinje glavni uspon prema Zavetišču pod Špičkom i dalje na veličanstvenu stijenu Jalovca, no o tome nekom drugom prilikom. No tu započinje i staza prema mom cilju. Namjera je bila popeti se na Bavški Grintavec «stazom čez planino Zapotok» i za uspon po vodiču treba oko 6 sati. Za silazak sam predvidio stazu preko sedla Kanja, te travnatim pobočjem Skutnika i Palcev u smjeru Zavetišča pod Špičkom. Kako se kasnije pokazalo tura je dobra i predlažem je svima koji se ne vole vračati istim smjerom, a pogotovo ako se žele još popeti i na Jalovec.
Od parkirališta se odmah krene u korito potoka u kom ovih dana nema ni kapi vode već nepregledne naslage bijelog šljunka. Staza prvo vodi desnom stranom korita, a onda prelazi na lijevo do nekoliko kuća na travnatoj livadi i pred sam uspon u šumski dio ponovno se prebacuje na desnu stranu korita. Na novo je cijelom rutom napravljena nova markacija tako da s orijentacijom nema nikakvih problema. Već nakon kratkog vremena staza je osigurana čeličnim užetom i klinovima, ali to se pokazalo tek kao malo zaplašivanje jer dugo više neće biti nikakvog osiguranja. Istina ono nije ni potrebno jer se prolazi prekrasnim šumskim predjelom s ne baš prestrmim usponima. Nakon 30 minuta hodanja iznenadilo me raspelo na stazi ispod kojeg je u koritu tekla pitka voda. Pola sata kasnije šum vode u slapu ispunjavao je čula, ali se s ove staze do slapa ne može. Do njega vodi staza koja vijuga uz korito dolje nekih stotinjak metara niže. A onda se stiže na prekrasno planinsko polje s pastirskom kućom, i potokom u kom stvarno i teče voda. Popunio sam zalihe, napio se u potoku i krenuo sad nešto strmijom stazom. Cijelo vrijeme iza leđa mi je Vršič s Prisojnikom, a ispred stijena Grintavca. Oko 18.00 sati sam izašao iz šume na još jednu planinsku livadu, a onda započinje carstvo kamenja. Velike kamene gromade naprosto su napravile pravi labirint i samo dobra markacija olakšava orijentaciju. Od tuda se već dobo vide Jalovec i Mangart, ali i Triglav s druge strane. Zapravo je to početak uspona na planinsku pozornicu s koje se pružaju nevjerojatno lijepi pogledi na gorske velikane s nove, do sada za mene nevidljive perspektive. Svi su tu - Kanin, Mangart, Jalovec, Prisojnik, Špik, Razor, Škrlatica, Triglav, Krn… I dok sam uživao u tim vidicima trebalo je donijeti odluku jer se staza granala na dva smjera, lijevo kroz sipar prema vrhu i ravno kroz kamenje prema sedlu Kanja. Skrenuo sam lijevo i to se opet pokazalo dobrim jer mi je vrijeme s dnevnim svijetlom postajalo sve dragocjenije, a vrh stijene se još ni ne nadzire. Tek uz zid stijene gotovo crne naslage snijega. I prije no što sam zakoračio u stijenu morao sam proći između troje prekrasnih primjeraka kozoroga. Malo je bio zastrašujući taj susret u kom smo s obostranom radoznalošću promatrali jedni druge, s poštovanjem ostavili prolaz za uzmak, ali i ispitivali svaki pokret.
Bilo je već 19.30 sati i sunce je stalno bježalo iza stijene. Sam uspon kroz stijenu, kroz prilično trusno kamenje, a u sjeni zalazećeg sunca bio je pravi izazov. Posebna napomena, ako će netko ići ovim smjerom, obavezno treba nositi kacigu ili biti siguran da iznad vas nema nikoga jer je gotovo nemoguće proći stijenu a da se ne pomakne kotrljajuće kamenje. Iznad mene nije bilo nikoga, a niti ispod mene. Sam u planini osvijetljen crvenim zrakama zalazećeg sunca koje je izgaralo daleko iza stijenja Dolomita. Trebalo se penjati, preskakati, puzati, provlačiti se, skidati ruksak, gmizati kroz pravi tobogan, visjeti na čeličnom užetu, tražiti klinove iako su dobro postavljeni no noge su ponekad prekratke za pravi korak… I kad se zadnja zraka sunca gasila na obzorju u 20.10 sati izašao sam iz stijene na dosta dug no vrlo uzak vrh planine. Pogled veličanstven u bojama zagašenog sunca no dok je još svjetla trebalo je skuhati večeru. Naravno da sam umjesto obične vode u žurbi kupio mineralnu, a onu iz potoka sam popio. Kokošja juha i Torteljine su sasvim dobra večera kuhana u mineralnoj vodi. Još sam jeo kad se upalio mjesec i započeo svoj noćni put. Duboko ispod mene svijetla Bovca, a daleko na jugu titrajuća rasvjeta Trsta i Kopra. Na 2344 m visine u potpunoj tišini započeo je oko 21.30 noćni vatromet zvijezda padalica. Ovako nešto nitko vam nigdje ne može dati. To se ne može kupiti. I u tom trenutku kad se nebeska svjetla ruše na vas osjećate kako je to posebno biti čovjek, čovjek u prirodi, tako malen a opet tako veličanstven i toplina ljubavi ispunjava vas kao plimni val za sve one koji su nekada bili ili su još uvijek dio vašeg života. I tad znate da sve ima smisla. I svaka vlat trave koja škaklja bose tabane u rosnim jutrima i svaka kap znoja koja natapa kožu izmučenog tijela. Sve je to dio vašeg života koji je samo zrnce univerzuma. Tko zna do kad bi zvijezde padalice iscrtavale svoje staze po nebu da se mjesec nije zaigrao pa zaboravio da je samo mjesec, a ne sunčevo svjetlo. Oko pola noći alpski se pejzaž rasvijetlio gotovo dnevnim svjetlom. Tama se izgubila u čudnoj igri prirode, a šiljati su vrhunci iscrtavali neobične pejzažne slike u igri sjena i svjetla. I sve je to trajalo do jutra, kad se mjesec posramljeno zbog te nepodobštine gubio na zapadu, a crvena kugla sunca zažarila tik uz stijenu Triglava u daljini. Pospremio sam vreću za spavanje, napravio nekoliko fotografija, upisao u upisnu knjigu i oko 6.30 krenuo u kotlinu no sad umjesto jučerašnjeg smjera biram sedlo Kanja. A to je pak posebna priča jer uski dugi greben ponovno isprobava sva vaša planinarska iskustva i poigrava se psihofizičkim sposobnostima. Strm silazak u stijeni često i od 90 stupnjeva, a ponekad čak i u kontra nagibu pravi je način dobrog jutarnjeg buđenja. Po izlasku iz stijene tek na trenutak nedoumica da li krenuti desno u stijenu Bavščice ili skrenuti desno u kameni labirint ili pak produžiti još malo ravno pa se tek onda spustiti desno. Ova posljednja varijanta bila je moj izbor i nakon kratkog silaska započelo je dugotrajno hodanje po travnatom boku Skutnika. Tura nije naporna, neoprostivo je lijepa za oko, ali oprez za neiskusne. Trava zna biti skliska kao led i ova neizgažena trasa može biti vrlo opasna. U prvom je dijelu dobra markacija i nema problema s orijentacijom, no onda u zadnjoj trećini izgleda da je nestalo boja i tek stara izblijedjela markacija trebala bi biti putokaz. No ona to nije i najbolje ju je zaboraviti i prepustiti se zdravom razumu jer sam nekoliko puta nailazio na oznake staze iako ju opće nisam tražio. Jalovec je najbolji putokaz u kom smjeru treba ići. A on kao kamena gromada naprosto vuče prema sebi. Kad ugledate zavetišče pod Špičkom i mislite da ste već tu, slijedi opasno strmo spuštanje niz travnati teren, pa onda još po dobrom siparu da bi došli do dijela kad naravno sav taj gubitak visine treba nadoknaditi i napokon došlo do raskršća staza. Lijevo prema Zavetišču i Jalovcu, desno u kotlinu. Bilo je 11.30 sati, vremena još dovoljno za uspon na Jalovec, no samo pola litre vode u ruksaku nije baš ohrabrivalo na suncu koje je pržilo. Kasnije sam doznao da je to bio najtopliji dan godine. Na Jalovcu sam već bio tri puta i čemu izazivati bogove gorja. Kroz strmo šumsko područje stigao sam do parkirališta u 12.30 bez i jedne kapi vode u bocama.
Umjesto zaključka: planine su poput žena prekrasne u svojoj nedodirljivosti. Užitak je maštati o njima promatrajući ih sa daljine, no tek kad se stopite s njom, kad prespavate s njom, tek tada shvatite koliko je posebna. Vi ne morate provesti noć na Bavškom Grintavcu, ali ako ne volite gužve u planini, a uživate u planinskim posebnostima, krenite u ovom smjeru. Čeka vas nevjerojatno iskustvo…