|
|
|
Zagorjepublic je porodična firma
osnovana u namjeri promicanja Hrvatskog zagorja i ljepota koje ono ima kako bi ih približili gostima ali i samim zagorcima.
Hrvatsko zagorje smješteno na sjeverozapadu Hrvatske valovita je kotlina s bezbroj brežuljaka zaštićenih s tri strane gorama Medvednicom, Ivanščicom i Kostelskom gorom pa tako Krapinsko-zagorska županija kao toplo šareno srce svijetli u dušama ljudi koju su tu “navek”. Malo je to područje velikih događanja iz kojih su potekla kazivanja o braći Ćehu, Lehu i Mehu, životno uzbudljiva tragedija Veronike Desinićke, a i nadahnuta legenda o Matiji Gupcu od uvijek životno osvaja. Puno se starih kazivanja šapuće po zagorskim seoskim kućama, tajanstveno upućenog pogleda na obližnje brege na kojima stoje skrivene gradine i drage crkvice. Čitav ovaj kraj neznatne površine koji je oduvijek otvoren srednjoeuropskim utjecajima, spomeničko je područje te zbog rasprostranjenosti spomenika kulture i njihova velikog značaja u kulturi i umjetnosti koja svojom pojavnošću daleko prelazi granice regije postaje jedan od bitnih nosilaca cjelokupne kulture hrvatskog naroda. S ljepotama koja nije samo raskoš krajolika već i dobrota ljudskih duša upoznajemo vas na ovim stranicama s uvjerenjem da će vas potaknuti kako bi zakoračili u tu raskoš.
|
|
...zašto naše zagorje,
naš Semmering, naša Sicilija, Španjolska, naša Torhana i Švicarska, naše rajsko vinogorje vrijede manje od onih tamo daleko, zašto su ovi zaostali, zašto u ovoj svojoj ljepoti ostaju
nezapaženi?
Zašto? Nema odgovora, nema ga. A ipak ga ima! Mi smo sami krivi tome - naš nehaj i nebriga. Prolazimo - prolazimo tim bogomdanim krajem, prolazimo i ne vidimo, ne primjećujemo, a i ne shvaćamo, a samo zato jer je to naše, domaće. Zašo nema propagande i turizma? I nema ga - nema i čekat ćemo dok nam ne stignu tudjinci, da nam podignu hotele, turistička odmarališta, da udare nove bolje puteve i da odnesu sav novac...”
dr. Janko Pajas “Hrvatski Zagorec” 12. veljače 1938.
|
|
Još
rođenjem zavoljeli smo valovito zelenilo i to naše korijenje, to lijepo breme zauvijek ponijeli u sebi. Kao djeca smo proštenjarili kroz šarenilo licitarskih srca i zagledali vitke tornjeve naših
“cirkvi na dragim bregima”, u pitomom krajoliku gdje se nižu razbacana sela, crkve i kapele, kleti, dvorci, voćnjaci i stare gradine. Sve te slike podsjećaju na događaje koji se gomilaju na
prostoru prepunom povijesti, djela ljudi, prožimanja kultura, prohujala vremena koje je ostavilo svoje staze pa još uvijek možemo poći u avanturu doživljanja vlastitog puta.
|
|
|
