Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac središnja je ličnost kulturnoga i političkog života u Hrvatskoj potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Vrhovac je zapravo preteča ilirskoga pokreta, borac za nezavisnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja te kulturni mecena i jedan od najvećih dobrotvora u Hrvata.
Napustio je vojničku karijeru da bi se posvetio filozofiji i teologiji, a nakon studija u Beču i Bologni postaje vicerektorom, te rektorom sjemeništa u Zagrebu i profesorom dogmatike na zagrebačkoj Akademiji.                                Car Josip II. uzdigao ga je do časti rektora središnjega teološkog sjemeništa u Pešti. U Ugarskoj Vrhovac upoznaje vodeće osobe tadašnjeg političkog života, pristupa slobodnozidarskom pokretu upoznajući se s mađarskim nacionalnim preporodom što ga potiče na sličnu akciju i u Hrvatskoj. Imenovanjem za zagrebačkog biskupa počinje i najvažnije razdoblje Vrhovčeva djelovanja u političkomu i kulturnom životu. Spriječio je da se službeni latinski zamijeni mađarskim, a da bi unaprijedio hrvatski jezik, kupuje i gradi vlastitu tiskaru u kojoj, osim knjiga, tiska kalendare, proglase i prigodnice na hrvatskome jeziku. Istodobno počinje skupljati stare knjige i rukopise, stvara bogatu knjižnicu i znatno obogaćuje biskupski arhiv. Od svećenstva, a i naroda, Vrhovac zahtijeva skupljanje i bilježenje narodnih poslovica, riječi, pjesama, priča te prikupljanje drugog kulturnog blaga što ga čini vrijednim zaslužnikom za promicanje korpusa hrvatske usmene književnosti.
Prva javna bolnica u Zagrebu također će se izgraditi novcem koji je osigurao zagrebački biskup. U to doba Vrhovac je osumnjičen da je u svojoj tiskari tiskao jakobinske, slobodarske i prevratničke pamflete. U nedostatku dokaza oslobođen je sumnje. Nakon propasti mletačke vlasti u Dalmaciji Vrhovac promovira ideju o ujedinjenju Dalmacije i Panonske Hrvatske te pokreće gradnju prometnice između Karlovca i Rijeke s odvojcima za Bakar i Kraljevicu. Istodobno na biskupskom će posjedu u Zagrebu narediti uređenje velikoga parka sa zvjerinjakom, koji i danas ime nosi po njemu - Maksimir. Posljednjih godina života uspijeva vratiti francuske posjede hrvatskoj matičnoj zemlji. Toga istaknutog Hrvata, zagrebačkoga biskupa, političara i kulturnoga mecenu pogodila je moždana kap, od čega se više nije oporavio. Preminuo je 16. prosinca 1827. u Zagrebu gdje je i pokopan u prvostolnoj crkvi.                                                                                                                                                                                                                            Toponimi Toplice i Stubica prvi se put spominju u povelji kralja Andrije II. 1209. godine. U srednjem vijeku Stubičke Toplice spominju se 1567. godine u istrazi protiv Franje Tahija, protiv kojega je 1573. godine pokrenuta velika Seljačka buna koja je svoj krvavi kraj imala na ovome prostoru. Mađarski povjesničar Istvanffy prvi je opisao termalne izvore kojima se pune Stubičke toplice. U 18. st. Toplice su u vlasništvu obitelji Vojković, a 1776. godine grof K Vojković gradi krčmu kod izvora i bazen za kupanje. Godine 1806. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec kupuje dvorac Golubovec od obitelji Domjanić, a zatim i termalne izvore u Stubičkim toplicama te okolno zemljište i 1811. započinje izgradnja nove kupališne zgrade - Maksimilijanove kupelji prema nacrtu fratra Vesterburga, a tu znatnu investiciju pomaže i Zagrebačka županija. Tada je sagrađena i parna Dijanina kupel, a 1814. godine kapelica Sv. katarine.  Plan prve katastarske izmjere Stubičkih Toplica iz 1861. godine pokazuje da se do tada nije ništa bitno mijenjalo u odnosu na prijašnje stanje, a tako je sve do 1916. godine kada se gradi željeznička pruga pa u razdoblju između dva svjetska rata dolazi do proširenja smještajnih kapaciteta. Godine 1930 gradi se nova dvokatna zgrada s dvadesetak kada u prizemlju te se proširuju i dograđuju i postojeće zgrade. Do 1941. godine osim glavnih kupališnih zgrada sagrađeni su ljetni bazen i kabine, restauracija, staklenik iniz gospodarskih zgrada. Novi zatvoreni bazeni izgrađeni su 1965. godine, a osamdesetih se gradi nova lječilišna zgrada, a krajem stoljeća i nova zgrada kojom se povećava kvaliteta lječilišne usluge.                                                                                                                                    Prema Vesteburgovim planovima gradila se Maksimilijanova kupelj koja u skladnoj i svrhovitoj kompoziviji odaje svu ljepotu objekta. Središnja prostorija kupališta visoka je kroz dva kata. U prizemlju je nekada bio ugostiteljski trakt povezan s vrtom, a na katu su bile gostinjske sobe. Znalački komponirana i funkcionalno riješena kupelj građena u baroknoj maniri u to je vrijeme bila prvo uređeno termalno kupalište u sjevernoj Hrvatskoj. Na žalost kroz godine, bazen propada, pa se zatvara, postaje skladište pa na kraju i smetlište. Osnivanjem Lokalne jedinice Općine Stubičke Toplice, na jednom od prvih sastanaka općinskog vijeća pokreće se pitanje potrebe obnove ovoga bisera kulture no tadašnji, a i sadašnji načelnik to odbija s obrazloženjem da je bazen u vlasništvu Specijalne bolnice i Stubičke s time nemaju ništa!?. Sve pada u zaborav, ali se opet nastoji skrenuti pažnja na potrebu obnove, PD Stubali 2003. organizira večer poezije Kad kap krene, a Turistička zajednica likovnu koloniju s koje se slike prodaju u namjeru obnove i napokon 2005. godine kap je stvarno pokrenula slap obnove. Krapinsko-zagorska županija u čijemu je vlasništvu i Sprcijalna bolnica pronalazi sredstva i uz pomoć Ministarstva kulture započinje obnova Maksimilijanove kupelji. Naravno ne sa ciljem konzerviranja muzejskog eksponata već s namjerom obnove po svim konzervatorskim propisima ali i zahtjevima zdravstvenog turizma kako bi se bazen opet mogao koristiti za one namjere u koje je i sagrađen. Na slijedećim slikama dat je sljed dosadašnje obnove: