Planinarsko  društvo       STUBAKI

ZAGORJEPUBLIC         FOTOGRAFIJA       PD STUBAKI       MEDVEDNICA       MARIJANSKI HODOČASNIČKI PUT       ZAPISI       NEKRETNINE       KONTAKT

  • Put br 1 na Google Earthu
  • Put br 1 na Map Sourceu
  • Reljef puta GP Macelj-Lepoglava-Belec-Marija Bistrica
    Reljef puta GP Cvetlin-Cvetlin
    Reljef puta Ivanec-Belec
    Reljef puta Krapina-Očura
    Reljef puta Lepoglava-Golubovec-Kuzminec

      TEHNIČKI PODACI O PUTU

    Početna visina puta

    250 m

    Macelj

    Najniža točka puta

    164 m

    Lipovec polje

    Najviša točka puta

    670 m

    Ivanšćica prijevoj

    Završna visina puta

    202 m

    Marija Bistrica

    Asfaltna cesta

    112 km

     

    Makadam, staza

    24,5 km

     

    Duljina glavnog puta

    64,6 km

     

    Daljinomjer:

     

    Macelj – granični prijelaz

    Trakoščan

    7,5 km

     

    Cvetlin

    10,5 km

     

    Cvetlin - granični prijelaz

    1,2 km

     

    Višnjica . ŽC Pohođenja Blažene Djevice Marije

    15,5 km

     

    Jelenec . kapelica Majke Božje Snježne

    23,6 km

     

    Kamenica - ŽC Sv. Bartola Apostola

    24,7 km

    Lepoglava – ŽC Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije

     

    30 km

     

    Očura – spoj sa putem iz G jesesnja

    5,8 km

     

    Novi Golubovec – kapela sv. Barbare

    7,4 km

     

    Veternica – kapelica Ranjenog Isusa

    10,4 km

     

    Veternica - kapela Blažene Djevice Marije

    11,4 km

     

    Kuzminec – spoj sa putem iz Krapine

    13,2 km

     

    Gornje jesenje – ŽC Sv. Ivana Krstitelja

    7,5 km

     

    Krapina – Trški vrh zavjetna crkva MB 

                      Jeruzalemske

    10,6 km

    Lepoglava – ŽC Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije

    Prijevoj na Ivanščici

    4,3 km

     

    Naselje Gornji Labaš

    5,3 km

     

    Lobor - Kapela sv. Antuna

    10,1 km

     

    Lobor - kapela Majke Božje Gorske

    10,5 km

    Lobor – ŽC sv. Ane

     

    10,5 km

     

    Martinšćina – kapela sv. Martina

    3, 6 kim

    Belec – ŽC Majke Božje Snježne

     

    7 km

     

    Ivanec

    14,2 km

     

    Donja Batina – kapela sv. Jakova

    3,8 km

     

    Lipovec – želejznička stanica

    11 km

     

    Poljanica Bistrička – Kapela Majke Božje

    14,6 km

    Marija Bistrica

     

    17 km

    Pojedine dionice

     

     

    Macelj

    Lepoglava

    30 km

    Lepoglava

    Trški Vrh

    23,9 km

    Lepoglava

    Kuzminec

    13,2 km

    Lepoglava

    Belec

    17,5 km

    Ivanec

    Belec

    14,2 km

    Belec

    Marija Bistrica

    17 km

    Ukupna daljina

     

    118,8 km

    Naselje

    Kontrolna točka

    Lokacija

    Nadmorska  visina

    Macelj

    KT 1-1

    N46 15.941 E15 52.256

    260 m

    Žarovnica

    KT 1-2

    N46 15.596 E16 02.520

    225 m

    Lepoglava

    KT 1-3

    N46 12.559 E16 02.372

    235 m

    Ivanšćica

    KT 1-4

    N46 11.532 E16 02.341

    530 m

    Lobor

    KT 1-5

    N46 09.061 E16 03.930

    270 m

    Belec

    KT 1-6

    N46 07.905 E16 07.217

    275 m

    Cvetlin

    KT 1A-1

    N46 17.396 E15 57.390

    260 m

    Mihovljan

    KT 1B-1

    N46 07.985 E15 58.208

    210 m

    Ivanec

    KT 1C-1

    N46 13.382 E16 07.472

    220 m

    Gornje Jesenje

    KT 1D-1

    N46 12.227 E15 54.404

    385 m

    Krapina (Trški Vrh)

    KT 1D-2;   KT 2-4

    N46 09.840 E15 52.968

    280 m

    Marija Bistrica

    KT 7

     N46 00.242 E16 07.427

    235 m

    Put br. 1 MACELJ-CVETLIN-LEPOGLAVA-LOBOR-BELEC-MARIJA BISTRICA

    Opis puta

    Cestovni granični prijelaz u Macelju  je najveći cestovni ulazni pravac iz Slovenije u Hrvatsku. Tu je i početna ulazna točka varijanta Marijanskog hodočasničkog puta koji kroz Sloveniju dolazi iz Ptujske Gore. Odmah iza starog graničnog prijelaza, a sada u kotlini ispod novoga prijelaza nalazi se manja kapelica Kraljice Mira. Uz nju je postavljen informativni pano te žig kontrolne točke KT 1-1. Put  nastavlja cestom u smjeru Trakoščana koja probija guste šume Maceljske gore sve do jezera ispod dvorca kada ulazi u šire nizinsko područje. U Trakošćan se ulazi s pogledom na zidine jednoga od najljepših dvoraca hrvatskog zagorja da bi se na raskrsnici napustila cesta koja vodi prema Lepoglavi jer se skreće lijevo nizinskom cestom u polju kroz šumarak do naselja Cvetlin. Pred ulazom u naselje s lijeve strane otvara se pogled na zanimljive dvije crkvice, male  kapelice sv. Augustina i Sv. Magdalene, jedna do druge na brežuljku iznad naselja. Na desnom području pak dominira stijena Ravne gore.  Na jedanaestom kilometru od početka puta, a u centru naselja dolazi se do raskrsnice putova. Lijevo je cesta prema graničnom prijelazu sa Slovenijom i dalje prema Ptuju. Taj odvojak puta u dužini od nepuna 1,5 km ujedno je i spojna točka na Međunarodni Marijanski hodočasnički put koji dolazi iz Slovenije na graničnom prijelazu Leskovac-Cvetlin. Odmah uz granicu nalazi se župna crkva sv. Petra i Pavla. Kod graničnog prijelaza na parkiralištu ispod groblja postavljen je informativni pano sa žigom kontrolne točke KT  1A-1. Put se dalje spušta pored osnovne škole do raskrsnice gdje treba skrenuti lijevo. Iz Cvetlina cesta dalje vijuga u sjeni okolnih brežuljaka sa raštrkanim kućicama kroz naselja Bednjica i dalje do Gornje Višnjice pa se ubrzo već ukaže i toranj crkve u Višnjici. Marijanski put u kotlini napušta glavnu cestu i skreće lijevo u smjeru Gornje Višnjice. Na slijedećem raskršću kod raspela skreće se desno prema župnoj crkvi  Pohođenja Blažene Djevice Marije uskom strmom cestom koja uzdiže do prostranog trga usred naselja. Na sjevernoj strani trga je crkva opasana zidom, a na jugu je veliki kip ispred panorame Ravne gore. Sad pak slijedi spuštanje pored groblja do glavne ceste kojom se nastavlja dalje u smjeru Žarovnice dolinom kanjona rječice Sutinska. Uskoro se ulazi u uski klanac obrastao šumom sa obje strane. Potok žubori uz cestu, a na jednom odmorištu uz izvor pitke vode postavljena je i informativna tabla puta. Nakon 4 km nizinskog puta kroz šumu izbija se na čistinu ispred Žrnovnice. Prije samog ulaza u naselje je uređeno manje odmorište uz ribnkak sa roštiljima. Stotinjak metara niže, na početku naselja, Marijanski put skreće lijevo preko potoka do uređenog odmorišta sa nadstrešnicom i pitkom vodom. Tu je postavljen informativni pano i žig KT 1-2. Za nastavak puta treba se vratiti nazad do skretanja za odmorište pa se nastavlja cestom kroz naselje do raskrsnice za Klenovnik i Lepoglavu. Tu treba skrenuti desno prema Kamenici, usponom iznad naselja. Putokaz nam je toranj kapele Majke Božje Snježne koja se nalazi na brdu Jelenac iznad naselja, a da bi se došlo do same kapele na vrhu brda potrebno je skrenuti desno uskom cestom kroz šumarak. Do kapele na proplanku je 500 m, no zbog šume kojom je okružen nema vidika.

    Po povratku do raskrsnice počinje silazak u dolinu do centra Kamenice gdje na raskrsnici putova stoji velika Župna crkva Sv. Bartola Apostola. Na tom raskršću treba skrenuti lijevo i ravnicom kroz naselje nastaviti u smjeru Lepoglave. Na prvom većem raskršću potrebno je skrenuti desno na brežuljak prema naselju Crkovec. Tu se otvaraju vidici i uskoro se možemo prepustiti ljepoti lepoglavske doline smještene između planina  Ivanščice i Ravne gore. Prolazi se pored vinograda i polja do naselja Vulišinec kada i započinje spuštanje u dolinu. S lijeve strane na tom putu  nalazi se groblje.  Na raskrsnici putova kod spomenika NOB-a treba skrenuti lijevo u ulicu Eugena Kvaternika i nakon malo više od jednoga kilometra dolazi se do Trga 1. Hrvatskog Sveučilišta. Tu kod trgovine nasuprot Lepoglave skreće se lijevo, prelazi se preko potoka, pa preko željezničke pruge, a onda i preko ceste te se dođe do ulaza u crkvu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi. Pored crkve postavljen je informativni pano  i na drvenoj kućici kontolni žig puta KT 1-3.

    Trasa puta iz Lepoglave sad nastavlja prema Mariji Bistrici, Zagorskom ulicom u smjeru Očure. Silazi se do glavne cestovne poveznice između Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije te njome dolazi do manjeg naselja Šumec gdje je kod pila raskrsnica putova.

    Ravno cestom ide odvojak puta 1B i 1D koji vodi kroz naselje Očura. Ulazak u usku kotlinu stisnutu padinama Ivanšćice i Strahinjšćice, ujedno je i ulazak na područje Krapinsko-zagorske županije. Tu se tiskaju i isprepleću željeznička pruga i cesta između dviju moćnih gora koje kao da su se sudarile i nastaje velika siva rana, današnji kamenolom. U kamenolomu u Očuri, na teško uočljivoj raskrsnici zbog hrpe kamenja i strojeva, dolazi se do još jedne spojne točke Marijanskog hodočasničkog puta. Tu se odvaja put 1D za smjer prema Gornjem Jesenju Na izlasku iz kamenoloma dolazimo do nove raskrsnice putova. Ravno se prelazi preko željezničke pruge i cesta ide dalje u srce zagorske županije. Lijevim odvojkom ulazi se u Novi Golubovec u kojemu je u centru mjesta izgrađena nova kapelasv. Barbare. Pored crkve postavljena je informativna tabla puta koji sad nastavlja cestom do osnovne škole, a onda skreće u desno i strmo se penje na Vetrnicu do kapele Ranjenog Isusa. Odavde se šire vidici na cijelu županiju sa mnoštvom manjih ili većih brežuljaka i gora pa ponovno postajemo svjesni ljepote u koju ulazimo. Put se sad počinje strmo spuštati kroz naselje. Na pola te padine s lijeve strane nalazi se nanovo uređen kompleks Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog sa kapelom Blažene Djevice Marije. Nakon poduljeg strmog spusta ulazi se u kotlinu Mihovljana i do ceste Kuzminec-Mihovljan, gdje je i spojna točka s putem broj 2 Marijanskog hodočasničkog puta koji dolazi iz Krapine.

    Vratimo se opet na trenutak na opis puta 1D čiji spoj smo napustili u kamenolomu o Očuri. Ovaj dio puta opisan je iz smjera Krapina prema Očuri i spojnoj točki s Marijanskim hodočasničkim putem br 1B. U Krapini na Trškom Vrhu spajaju se dva smjera Marijanskih hodočasničkih putova po Krapinsko-zagorskoj Županiji. Put  koji dolazi iz Kumrovca nastavlja dalje prema Mariji Bistrici razigranim južnim pobočjem Strahinjšćice, a drugi put ide njezinim sjevernim dijelom kao put broj !D.

    Na Trškom Vrhu u sjeni krošnja divljega kestena postavljeno je odmorište uz kojega se nalazi i informativna tabla sa žigom kontrolne točke KT 2-4. Odavde se treba spustiti pored mjesnoga groblja i župne crkve sv. Nikole u centar Krapine pa onda uz crkvu sv. Katarine nastaviti u smjeru Muzeja krapinskih neandertalaca i dalje kroz naselje Dolići do nekada industrijskog centra u Žutnici. Tu se sa ceste koja povezuje Krapinu i Đurmanec, skreće u desno te u sjeni Strahinjšćice nastavlja prema Gornjem Jesenju. Pored industrijskog kompleksa nalazi se informativna tabla puta, a on se prvo probija ispod nadvožnjaka magistralne ceste Krapina-Maceljj.

    Cesta vijuga uz potok uskom kotlinom koju tvore šumoviti Gorjak i Strahinjšćica. U kotlini dužine 5 km se stisnulo nekoliko manjih naselja, a veće, Gornje Jesenje koje se smjestilo na visoravni sa koje se šire prelijepi vidici, dominira cijelim krajem. Zvonik župne crkve sv. Ivana Krstitelja vidljiv je u širokom krugu. Masivna crkva sagrađena je iznad naselja  pa se do nje treba uspeti strmim uskim putem kroz naselje. Uz crvu je sagrađeno hodočasničko odmorište, a do njega je informativna tabla puta sa žigom kontrolne točke KT 1D1. Put dalje nastavlja vrlo uzbudljivim predjelima sa prekrasnim vidicima. S desne strane iza vinograda i kljeti širi se pogled na zelenilo Strahinjšćice. S lijeve strane duboko ispod puta su krovovi Gornjeg Jesenja, a onda stotine brežuljaka do stijena Ravne Gore u daljini. Put vijuga djelom kroz šumu i izbija u Brdu, najvišemu naselju ovoga kraja. Tu na raskrsnici pored kamene kapelice skreće se lijevo prema naselju Cerinski. Ulazi se u jedno gotovo zaboravljeno područje kojemu tek ova stara rimska, a sad obnovljena cesta polako vraća život. Male ruševne kućice izranjaju uz put kao da dolaze iz nekih davnih priča. Slijedi jedno dugačko spuštanje putem kroz šumu do raskrsnice u kotlini. Tu treba skrenuti lijevo i nastaviti kotlinom do ruševne kuće na raskrsnici. Desnim odvojkom može se nastaviti dalje kroz kotlinu pa popeti do Gorjana i kapele sv. Jakoba i onda dalje do Radoboja. To je svakako jedan interesantan pravac, no naš put ovdje skreće lijevo i vodi sve do postrojenja kamenoloma u Očuri. Tu dolazimo do glavne cestovne poveznice Lepoglava-Novi Golubovec, a tu je i spojna točka Marijanskog hodočasničkog puta iz smjera Lepoglava.

    Druga, a zahtjevnija varijanta puta iz Lepoglave započinje skretanjem s glavne ceste lijevo u naselju Šumec pa se nastavi usponom kroz naselje.  Atraktivna je ovo trasa puta jer on prolazi preko prijevoja najvišeg zagorskog masiva Ivanščice. Dio je to najstarijeg hodočasničkog puta od Ptuja preko Lepoglave do Marije Bistrice. Iako izgleda naporno, u stvarnosti i nije zastrašujuće. Naprotiv, put je vrlo ugodan i zanimljiv. Započinje se laganim usponom, ali onda on postaje sve strmiji. Prolazi se iznad vinograda i ulazi na makadamsku cestu koja vodi kroz šumu. Na trenutak se opet izlazi i šume na područje vinograda i kleti. Tu je među kletima odvojak puta do manje kapelice sv. Antuna Padovanskog, a mi nastavljamo pored vodospreme i put postaje sve strmiji. Prolazi se pored arheološkog lokaliteta Bračkove pečine. Ta dionica puta solidno je označena tako da usprkos mnogim skretanjima nema nikakvih problema sa orijentacijom.  Na 3. kilometru od Lepoglave stiže se do metalne rampe preko ceste i table o zabrani kretanja. Ovdje nas ne treba zbuniti tabla na kojoj je zabrana kretanja jer se nalazimo u području poluotvorenog odjela kaznionice. Tim dijelom prolazi niz putova i planinarskih staza pa i 13 km duga kružna planinsko rekreativna i biciklistička staza. Zabrana kretanja je ostatak zatvorske infrastrukture tako da u daljnjem napredovanju preko Ivanšćice nema nikakvih problema. Ubrzo se stiže do raskrsnice kojom se nakon stotinjak metara dođe do pitke vode Maksovog vrela i do nove raskrsnice čiji lijevi odvojak vodi preko zapuštenog kamenoloma Vudelje i dalje do male kamene zaravni i lijepog vidikovca Vilinsku špicu pa prema vrhu Ivanščice, do kuda ima oko 15 km zahtjevnog hodanja. Naš put nastavlja desnim odvojkom i dalje postoji nekoliko raskrsnica, ali nema problema sa orijentacijom. Možda najzanimljivija raskrsnica je ona na 480m visine gdje desni odvojak vodi prema platou sa zgradama poluotvorenog odjela kaznionice u Lepoglavi i dalje do nekadašnjih livada Velike Košenine, a sada gusto grmovito područje ili pak do najvišeg vrha ovoga dijela Veliko Kalce… Put lijevim odvojkom uspinje lijepom bukovom šumom i nije suviše strm. Prije prevoja koji  je na 670m visine nalazi se natkriveno odmorište sa kontrolnom točkom puta KT 1-4. Još nekoliko stotina metara kroz šumu visoke bukve i dalje nema nikakvih vidika. No, u koliko se ipak zaželimo vidika, na ovom prijevoju može se skrenuti do Vilinskih špica, jednog od najviših vrhova ovog dijela Ivanščice iznad Lepoglave. S vrha visine 726 m pogled doseže dolinu rijeke Bednje, vidi se Ravna gora, Lepoglava i dalje prema Varaždinu sa sjeverne strane te na veliki dio brežuljaka na južnoj strani gore.

    Prelaskom na južnu stranu, put postaje puno strmiji i takav je sve do zaselka Gornji Labaš. Ulaskom u naselje prolazi se pored nekoliko trošnih kuća staroga rudarskog naselja pa se skreće u lijevo na poljski put koji vodi pored stare trošne kapelice u polju. Više o ovoj dionici puta može se pročitati u opisu puta objavljenomu Hrvatskom planinaru iz 2011. godine, br. 4 pod nazivom - Najzapadnijim dijelom Ivanščice.(http://www.zagorjepublic.com/LIBRARY/PROZA/OEURA/oeura.html)

    Spust sa južnih padina Ivanščice kroz Stari Golubovec, završava prolaskom kroz gustu crnogoričnu šumu, prelazi se poljskim putem preko potoka, prođe pored nogometnog igrališta i izbija na asfaltnu cestu koja povezuje Novi Golubovec i Lobor. Cesta se blago spušta uskim klancem uz veseli žubor potoka Reka koji nagovještava da se nalazimo u bogatom području vodom. U to nas uvjerava i postrojenje Zagorskog vodovoda  pored kojega prolazimo prema Loboru. A na tom putu treba proći još pored nogometnog igrališta za koje se u toj kotlini ipak našlo mjesta. Na kraju kotline, lijevo iznad ceste lovački je dom i tu svakako vrijedi zastati jer se iznad livade dižu znamenite loborske stijene, a u šumarku crnogorice krije se i lijepa kapela sv. Antuna. Ako se popnemo još više, put izbija iznad stijena na lijep proplanak sa znamenitom kapelom Majke Božje Gorske. Do ove kapele može se doći također iz centra Lobora ako produžimo ravno pored lovačke kuće do župne crkve sv. Ane na centralnom trgu. Pored crkve postavljena je informativna tabla i kontrolni žig KT 1-5. Pored crkve put skreće lijevo u brdo, a na prvoj raskrsnici mi skrećemo desno u smjeru planinarske kuće „Majer“ i zidina Oštrca. Sa proplanka iznad Lobora otvaraju se prelijepi vidici i na kapelu na Gori, ali i na valovite zelene brežuljke ispod Ivanšćice. Put ide uz vinograde i uskoro skreće desno u uski zeleni klanac da bi izbio u zaselku iznad Lobora od kuda se šire dojmljivi vidici. Na tom dugačkom putu kroz polja i šumarke na području Završja Loborskog put je vrlo zanimljiv iako se ponekad osjeća kao da se nalazimo na nekom nepoznatom planetu. Slijedi spuštanje do Martinšćine, mjesta stisnutog u uskoj kotlini. U centru mjesta nalazi se stara lijepa kapela sv. Martina. Slijedi uspon kroz naselje, pa spuštanje do potoka i uspon pa oštro skretanje lijevo u smjeru Ivanšćice. No gotovo odmah treba skrenuti desno u uski strmi klanac koji kroz polja vodi do naselja Repno. Sve vrijeme ovoga puta nizaju se zanimljivi vidici u razigranom okolišu. U Repnom se kod pilane skreće lijevo i ubrzo se pred nama ukaže vitki toranj belečke župne crkve. U Belcu na platou pored crkvenog cinktora nalazi se informativna tabla puta i žig puta KT 1-6.

    Put se sad nastavlja prelaskom preko ceste u uski klanac i strmo spušta na livade ispod naselja. Prvo treba proći preko potoka, a onda se lagano penje do zaselka nasuprot belečke crkve i šumskog puta koji skreće desno u smjeru juga po lošemu makadamu. Tu je i spojna točka s putem 1C koji dolazi iz Ivanca.

    Put koji započinje u centru Ivanca kod župne crkve sv. Marije Magdalene nadovezuje se na Ivanečki romarski put. Kod crkve se skreće lijevo i počinje se polako uspinjati ulicom Rudolfa Rajtera u smjeru naselja Prigorec i masiva Ivanšćice. Obiteljske kuće ubrzo zamjenjuju vinogradi i kljeti, a onda se dolazi do manje pilane i ulazi u šumu. Uz put veselo žubori potok koji nas uvodi u naselja Prigorec koje se otvara na proplanku iznad šume. Nešto manje od 3 kilometra od centra Ivanca stiže se do zanimljive na novo obnovljene vodenice. Put dalje uspinje kroz naselje do raskrsnice na kojoj se nalazi manja kapelica. Tu treba skrenuti lijevo pa desno i dolazi se do raskrsnice čiji lijevi odvojak vodi do stožastog brežuljka sa kapelicom sv. Duh na vrhu. Može se skrenuti do tog strmog brežuljka, ali usprkos nadanjima o dobrom vidiku, ostajemo razočarani jer je drveće previsoko i nema nikakvih vidika.  No zato treba nastaviti Marijanskim putem  gdje nas uskoro očekuju uzbudljivi vidici. Slijedi još jedno skretanje lijevo i dolazi se do velikog platoa gdje se može parkirati, ali to je ujedno i prekrasni vidikovac na cijelu varaždinsku kotlinu. Dalje se još može nekoliko stotina metara autom, ali je bolja varijanta nastaviti put pješke jer se ubrzo ulazi u šumu i makadamom se nastavlja poduže uspinjanje prema prijevoju na Ivanšćici. Prvi dio puta je manje zahtjevan, no kako odmičemo dalje, put postaje sve strmiji i sve lošije kvalitete. Na nekoliko mjesta nailazi se na manje čistine gdje se obrađuje ili privremeno skladišti posječeno drvo. Vidika gotovo i nema jer smo cijelo vrijeme u hladu bukove šume. Nakon nešto manje od 7 km stiže se na prijevoj na najvišoj planini Hrvatskog zagorja. Dio puta sjeverne padine koja se spušta u dolinu rijeke Bednje ima izrazito planinsko obilježje, strma je i slabo razgranata dok je južna strana položenija sa bezbroj usjeka. Ivančica je duga oko 30 km i široka do 9 km. Pruža se u smjeru istok-zapad i pravi je tip ulančane planine s najvišim vrhom na 1060 metara.

    Na prijevoju Ivanšćice na 745 m visine u predjelu zvanom Prekrižje, veća je raskrsnica šumskih puteva, ali i planinarskih staza. Desno vodi planinarska staza na vrh Ivanšćice, lijevo vodi staza prema Zajezdi i Ham Pokojcu, a ravno se staza spušta šumskim putem prema Belcu. Na tom gotovo 2 km dugom spustu čitav je splet šumskih putova i staza, no sama orijentacija u gustoj pretežno bukovoj šumi nije previše zahtjevna. Nakon spusta slijedi jedan kraći uspon, a onda slijedi ravničarski dio puta do raskrsnice planinarske staze koja ide na vrh Ivanšćice. Od tuda ima još nekoliko stotina metara do izlaska iz šume na polja iznad Belca. Tek se sada otvaraju pogledi na zagorsku kotlinu sa njenim brežuljcima i u daljini Medvednicu u cijeloj njezinoj dužini. Slijedi ponovno dugačak spust sve do Belca. Prvo je to kroz naselje Gornja Selnica gdje Marijanski hodočasnički put dolazi do asfaltne ceste koja vodi kroz naselje seoskih gospodarstava. Cijelom ovom trasom u dužini od gotovo 3 km može se uživati u prekrasnim vidicima šarene zagorske slikovnice. Na kraju naselja prolazi se kroz dio sa vinogradima i onda dolazi do raskrsnice putova, do glavne ceste koja spaja Belec i Budinšćinu. Tu se put nastavlja prelaskom preko ceste pa se uz mjesno groblje ulazi u manji zaselak. Na izlasku iz naselja opet smo na makadamskoj cesti koja uz polja i šumu nastavlja do spojne točke puta 1. Odavde nam se rasprostiru lijepi pogledi na Belec i okolna naselja.

    Prolazi se pored raspela i onda ulazi u naselje Ščrbinec i na cestu Belec-Konjšćina u Donjoj Batini. Tu je na manjem uzvišenju lijevo iznad ceste kapela sv. Jakova. Put nastavlja stotinjak metara dalje i na raskrsnici kod trgovine treba skrenuti desno na makadam koji kroz polje vodi do manjeg naselja uz obronke šume. Tu nastavljamo put šumskom stazom da bi onda na vrhu manjega brda ponovno izbili na makadamski put koji kroz šumu vodi do naselja  Brlekovo. Tu ima tek mali dio asfaltnog puta kroz naselje, a onda se skreće u polje i slijedi dugačak ravničarski dio puta kroz polja. Ova dionica puta od 3 km više je staza nego put. U Naselju Lipovec dolazi se na glavnu cestu koja spaja Zlatar Bistricu i Konjšćinu. Tu treba pored informativne table puta skrenuti u smjeru Zlatar Bistrice pa onda gotovo istog trenutka proći na drugu stranu puta prema željezničkoj stanici koja je pola kilometra dalje. Prelaskom preko željezničke pruge dolazi se na makadamski dio puta kroz široko konjšćinsko polje. Na tom putu prelazi se i preko rijeke Batine, a onda slijedi lagani uspon prema Poljanici Bistričkoj.  Uz rijetke kuće, vinograde i kleti uspinjemo se do prasvetišta Majke Božje, kapele koja dominira ovim područjem. Kod kapele se dolazi do asfaltne ceste koja spaja Konjšćinu i Mariju Bistricu i sad slijedi lagano spuštanje tom cestom kroz naselje do staroga dijela Marije Bistrice kroz koji se ulazi u centar naselja ili izravno prema crkvi na otvorenom i Kalvariji na čijem se vrhu nalazi završna kontlolna točka puta..                                                               (povratak na marijanske hodočasničke pute)

                       ZANIMLJIVOSTI UZ PUT

    Trakošćan

     

    Trakošćan je manje naselje na sjeverozapadu Hrvatske koje je najpoznatije po jednom od najljepših dvoraca ovoga područja. Iako geopolitiočki spada u Varaždinsku županiju s njim se rado diči i rubna Krapinsko-zagorska županija.Trakošćan je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manjautvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.Svoje ime je prema legendi dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima. Sam pak toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine dok gospodari utvrde nisu poznati. Kraja 14. stoljeća vlasnici su grofovi Celjski, ali kako uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih posjeda koji se usitnjavaju i mijenjaju gospodare.

    U toj podjeli Trakošćan najprije pripada vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje.Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković.Podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, a dvorac se nacionalizira.Godine 1953. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Jezgru dvorca čini romanička utvrda koja se sastojala od stambene zgrade, malog utvrđenog dvorišta i jače visoke kule. Zgodno odabran položaj, te osmatračka kula, činili su utvrdu sigurnom i dobro branjenom.Na Velikoj geneologiji, najstarijem likovnom prikazu iz 1668., objekt je troetažan i već ima osnovni gabarit. U idućem razdoblju tvrđava se dograđuje pojasom obrambenih objekata, a ujedno je i najnaseljenija, o tome nam svjedoči Mala geneologija nastala 1755. U istom stoljeću grade se gospodarske zgrade u podnožju Trakošćana kao i kameni most preko Bednje.U 19. stoljeću Trakošćan dobiva oblik u kojem ga danas poznajemo. Od 1840-1862 u jednom od prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, dvorac je obnovljen u neogotičkom stilu. Time nije samo izmijenio vanjski lik, nego i definitivno prekinuo s petstoljetnom obrambenom funkcijom. Obnovom nastaje i romantičarski perivoj po uzoru na engleske parkove. Izgradnjom brane dolina se pretvara u veliko jezero. Stilsko jedinstvo temeljito provedeno na čitavom objektu, jednako se proteže na interijere i pejzažnu cjelinu. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapele Sv. Avguština i Sv. Magdalen - Velika Varnica

    Dvije crkvice smještene jedna do druge na 504m visokom brežuljku iznad mjesta Jamno prelijepim pogledom na Haloze Zagorje, bednjansku kotlinu, Pohorje i Sloveniju do Alpa.Crkva sv. Avguština sagrađena je oko 1800. godine i jedina je slovenska hodočasnička crkva posvećena ovom svecu.Samo nekoliko koraka od nje, a na hrvatskoj strani brežuljka nalazi se crkva Sv. Magdalene iz istoga razdoblja. Obje su crkve udaljene samo nekoliko metara od državne granice. Sv. Augustin i Sv. Magdalena, premda stoje na granicama dviju država, već stoljećima spajaju dva naroda, dva mala mjesta, dva dobra susjedaKrajem kolovoza, povodom Svetog Augustina, redovito se održavaju proštenja na kojima se okupljaju vjernici s obje strane granice  (povratak na opis puta)

     

     

    Župna crkva sv. Petra i Pavla – Cvetlin

    Župna crkva sv. Petra i Pavla smještena je među šumovitim bregima pa podsjeća na svjetionik u zelenilu šuma. Nalazi se na brdu između dviju kontrolnih točaka Marijanskog hodočasničkog puta na granici Slovenije i Hrvatske. Na tom mjestu nekada je bila drvena crkvica koja je zbog  dotrajalosti srušena. Zaslugom Regine Drašković napravljena je nova zidana crkva koja 1792. godine postaje župnom crkvom. Današnja neobarokna crkva sagrađena je 1911. godine, a od ranijeg crkvenog inventara nije ništa sačuvano.  (povratak na opis puta)

     

     

    Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije - Višnjica

    Prvi pisani trag ovoga područja nalazi se 1244. godine u Povelji kralja Bele IV. Tada su varaždinskom županu Mihajlu darovani Zlogonje, Klenovnik, Lobor i Velika. Višnjica Donja, Višnjica Gornja i Bednjica prvi puta se spominju 1417. godine u Potvrdi biskupskih statuta. Na mjestu današnje župne crkve nalazila se kapela Pohođenja Blažene Djevice Marije koja je građena  u periodu između 1640. i 1666. godine. U početku je bila malena pa j s vremenom dograđivana i proširivana. Do 1705. godine bila je filijala kapela župe Kamenica, a 1705. godine teritorij župe Višnjica odvojen je od Kamenice, pa je kapela postala župna crkva. Crkva je produljena kod svetišta i pročelja u razdoblju od 1722. – 1725. godine. 1738. godine crkvi je dozidana kapela Svetog Josipa sa zapadne strane, a 1751. godine sagrađen je i novi toranj. Istočna kapela Svetog Valentina sagrađena je 1754. godine, a konačni izgled crkva je dobila 1794. godine, kada je dograđeno predvorje.

    Crkva je oslikana osobito lijepim freskama, koje su rad Rangerove slikarske radionice. Freske prikazuju motive iz Biblije, te mučenike i svetce. Freske su nastale u razdoblju od 1768. – 1796. godine. (povratak na opis puta)

     

     

     Kapela Majke Božje Snježne - Kamenica

    Ova kapela nalazi se na brežuljku Jelenec iznad Kamenice. Kapela se na ovom mjestu prvi puta spominje 1639. Godine. Ona je porušena 1742. godine i započeta je izgradnja nove. Svetište koje je bilo prvo dovršeno prekrasno je oslikao 1751. godine Ivan Krstitelj Ranger, koji je na apsidi svetišta izveo monumentalnu slikanu arhitekturu oltara. Iznad oltara nadvija se krunski baldahin. Uz manji kipić  Snježne Gospe, smješten u niši apside svetišta, naslikani su ugarski vladari sv. Stjepan, sv. Ladislav, sv. Emerik i Kazimir, a na vrhu oltara prikazan je Bog Otac.  Kapelica posjeduje i vrijedan sakristijski oltar iz 1751. godine, djelo pavlinskog majstora iz Lepoglave. Orgulje u kapeli su prenijete iz župne crkve, a kupljene u drugoj polovici 18. stoljeća iz dokinutog samostana Elizabetanki u Grazu. U kapeli su osim glavnog oltara još oltari sv. Jelene, sv. Barbare i sv. Vida. (povratak na opis puta)

     

     
    Župna crkva Sv. Bartola Apostola - Kamenica

    Kamenica se prvi puta spominje 1334. godine u statutu Zagrebačkog kaptola. Ruševine srednjovjekovne tvrđave nalaze se stotinjak metara od središta Kamenice, s lijeve strane ceste prema Ravnoj gori. Pretpostavlja se da je sagrađena u drugoj polovici 13. stoljeća, a prvi puta se spominje u darovnici kralja Žigmunda Hermanu Celjskom.  Nakon izumiranja loze Celjskih, Kamenica dolazi u posjed Jana Vitovca pa Matijaša Korvina, Ivana Gyulaya  i na kraju Juraja II Draškovića kao nedjeljivi dio vlastelinstva Trakošćan. Prije današnje župne crkve u Kamenici je bila i stara crkva Svih Svetih, a vizitator je 1639. godine zabilježio da ima kupolu, pet okruglih niša od kojih je jedna sakristija, te da je pokrivena na talijanski način. Smatra se da bi mogla biti renesansna ili čak romanička.

    Srušena je 1726. godine i na njenom mjestu je sagrađena današnja sakristija. Ispred stare crkve je stajao je gotički toranj, koji je srušen 1823. godine.Župna crkva u Kamenici podignuta je 1640. godine. Posvetio ju je 1641. godine zagrebački biskup Benedikt Vinković. Crkva je jednobrodna barokna građevina, dugačka 29 metara, široka 9 metara, a visoka do 10 metara. Na pročelju crkve nalazi se visok zvonik visok 32 metra, a s desne strane svetište je sakristija. Crkva posjeduje kasno barokno-klasicistički inventar. Glavni oltar i oltar Majke Božje nabavljen je 1799. godine, a oltar Sv. Križa 1803. godine. Današnji oltar Sv. Donata postavljen je 1786. godine s patrocinijem Sv. Marije. 1816. godine nabavljen je kip Sv. Donata kojeg je izradio ptujski kipar Matija Gallo. Oltar je obojio i pozlatio 1819. godine Franjo Faichtinger, slikar iz Rogaške Slatine.Propovjedaonica je postavljena 1786. godine, a krstionica 1816. godine. Orgulje su 1844. godine nabavljene kod varaždinskog graditelja Ignaca Pettera. Današnji toranj sagrađen je 1850. godine čime je crkva dobila današnji izgled. Kako oltari, propovjedaonica i krstionica potječu iz istog vremenskog razdoblja, uređenje crkve pruža skladan dojam kasnobarokno – klasicističkog stilskog razdoblja.. (povratak na opis puta)

     

     

    Crkva Sv. Marije - Lepoglava

    Lepoglava je jedno od najstarijih i najpoznatijih mjesta u Hrvatskoj. Kolijevka je to znanosti, umjetnosti i kulture koju su stvarali pavlini već od 1400. godine. Ime Lepoglava u dokumentima prvi se put spominje 1399. godine, a već slijedeće godine grof i ban Herman Celjski osniva samostan pustinjaka sv. Pavla koji ubrzo postaje kolijevkom kulturno i znanstvenog rada. Već 1503. godine osnovan je seminar pavlinskog reda koji 1582. prerasta u gimnaziju; 1656. uveden je studij filozofije, nešto kasnije i teologije, a 1674. godine posebnom odlukom Leopolda I i pape Klementa X, pavlini dobivaju dozvolu za dodjelu doktorata iz filozofije i teologije. U Lepoglavi je obranjeno oko 75 doktorskih disertacija pa je Lepoglava s pravom stekla status prvog hrvatskog sveučilišta. Rad Lepoglavskih pavlina bio je raznovrstan i bogat te je mnogo onih koji zaslužuju da ih se spominje i pamti, ali svakako treba spomenuti Ivana Rangera, baroknog slikara koji je oslikao mnoge kapele i crkve ovoga kraja.

    Lepoglavska crkva svojevrsna je galerija Rangerova stvaralaštva. Izuzetna djelatnost pavlina prekinuta je 1786. godine ukidanjem pavlinskog reda, ukazom Josipa II. Zamire sav kulturni i znanstveni rad, a pavlini su iz Lepoglave prognani te država preuzima imovinu samostana. Zbog pretrpljenih gubitaka u turskim pljačkama, lepoglavski samostan je dodijeljen Čazmanskom kaptolu koji je sjedište imao u Varaždinu. Zbog nedostatka sredstava za održavanje samostana, oni ga predaju država koja je odmah počela s preuređenjem samostana u zatvor koji je s radom započeo 1854. kao muški zatvor.Kaznioničko razdoblje od 30. – 90. godina 20. stoljeća obilježeno je velikim povijesnim događajima i političkim previranjima. Između dva rata tu su robijali komunisti, revolucionari: Josip Broz Tito, Moša Pijade, Rodoljub Ćolaković, Radivoje Davidović, Mihajlo Javorski i dr. Za vrijeme drugog svjetskog rata u Lepoglavskom zatvoru stradalo je preko 2000. antifašista, a 70- tih godina, odnosno posljednjih 30. godina u Lepoglavskoj tamnici zatočeni su bili “hrvatski proljećari” dr. Šime Đodan, dr. Hrvoje Šošić, pjesnik i mislilac Vlado Gotovac, hrvatski sveučilištarci Dražen Budiša, Dobroslav Paraga, Ivan Zvonimir Čičak, te dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Tu je teške dane tamnovanja proveo kardinal Alojzije Stepinac.Kaznionica u Lepoglavi i danas je jedna od najpoznatijih kaznionica u državi. Tek 2001. godine, nakon stoljeća i pol, pavlinski kompleks odijeljen je od kaznioničkog i predan u vlasništvo i upravi Biskupije varaždinskoj. Gradnja crkve započela je oko 1400. godine, a posvećena je 1415. godine. Crkva i samostan stradali su 1481. godine u prodoru Turaka, a ponovnu obnovu crkve pomaže hrvatski ban Ivaniš Korvin koji je i sahranjen ispod glavnog oltara 1504. godine. U drugoj polovici 17. stoljeća crkva je nekoliko puta pregrađivana i dograđivana. Crkva je barokizirana gotička građevina. Unutrašnjost crkve bogata je baroknim namještajem, drvorezbarijom, baroknim oltarima i freskama Ivana Krstitelja Rangera. Lađa prema svetištu završava sa dva prelijepa pokrajna  oltara. Lijevi oltar je posvećen anđelima čuvarima, a desni sv. Ani. Svetištem crkve dominira barokni oltar iz 18. stoljeća koji je djelo pavlina Alekseja Königera i fratra Klemensa koji je izradio tabernakul. Zidovi i svod crkve oslikani su freskama Ivana Rangera, a na koru se nalazi jedna od njegovih najljepših slika koja prikazuje prizor iz knjige Otkrivenja – janje na knjizi od 7 pečata, a klanja mu se 24 staraca odjevena u bogato ruho, koji u rukama drže harfe i kupe. Crkva posjeduje vrlo vrijedne orgulje koje je dao izraditi Pavao Ivanović, a 1737. Godine restaurirao ih je Ivan Janišek iz Celja. Nakon ukinuća rada 1786. godine, crkva postaje župna pa na njoj više nije bilo većih građevinskih zahvata, a dio umjetnina je nakon odlaska pavlina prenesen u Beč, Budimpeštu, Varaždin i Zagreb. Crkva je teško oštećena u potresu 1880. godine, a u Drugom svjetskom ratu zaprijetio joj je požar 1943. godine kada je u partizanskoj akciji oslobađanja zatvorenika iz zatvora zapaljeno istočno krilo samostana. Prilikom povlačenja Nijemaca 1945. godine, crkva, zapadno krilo samostana i Gostinjac su stradali u eksploziji streljiva koje su Nijemci zapalili u blizini Šumeca. U oba slučaja crkva je spašena zahvaljujući župniku Ferdinandu Krčmaru. Nakon premještanja bl. kardinala Alojzija Stepinca iz Lepoglave u Krašić, komunističke vlasti su 1952. godine zatvorile crkvu i pretvorile je u magazin. Gotovo 30 godina bila je zatvorena i prepuštena zubu vremena, da bi ipak sedamdesetih godina prošlog stoljeća prve restauratorske radove započeli službenici Restauratorskog zavoda iz Beograda. Osamostaljenjem Hrvatske započeli su opsežni i temeljiti radovi na sanaciji crkve. Od 1990. godine crkva je ponovo otvorena za vjernike. 2001. godine Kaznionica u Lepoglavi predala je u posjed pavlinski samostan Varaždinskoj biskupiji s ciljem povezivanja crkve i samostana u jedinstven kompleks. (povratak na opis puta)

     

     
    Kapela  sv. Barbare - Novi Golubovec

    Prije dvjestotinjak godina u centru današnjeg Novog Golubovca stajala je samo lugarska kuća, a po okolnim brežuljcima usamljene kuće nekadašnjih stanovnika Golubovca. Krčeći šume i šikare ovdašnji su stanovnici naišli na «crni kamen» pa kada se saznalo za kvalitetu ugljena, došla je invazija istraživača, agenata, trgovaca i industrijalaca. Razvoj Novog Golubovca započeo je eksploatacijom ugljena 1875. godine. Među prvim vlasnicima rudnika u Novom Golubovcu bio je grof Jakšić. Prvi zakoniti vlasnik rudnika bilo je Štajersko-hrvatsko rudarsko društvo odlukom Kraljevskog sudbenoga stola u Zagrebu od 13. prosinca 1875.godine. Radilo se samo na površini zemlje, bez obzira na zalihe u dubinama. Počelo je primitivno, bez sistema i plana za budućnost. Prvi vlak iz Varaždina do Lepoglave stigao je 01. 08. 1890. godine, a dva mjeseca poslije toga 5. 10. 1890. željeznička kompozicija sa parnom lokomotivom  tigla je i u Golubovec. Ubrzo nakon toga podiže se i uskotračna pruga između Starog i Novog Golubovca koja danas više ne postoji. 16. rujna 1946. godine Golubovečki rudari uzeli su upravu rudnika u svoje ruke i osnovali «Golubovečke

    ugljenokope» koji prestaju s radom 1971. godine. Koliko je ugljen utjecao na život i razvoj Golubovečkog kraja govori i podatak da je Novi Golubovec imao prvu javnu rasvjetu u Zagorju, svoju rudničku termocentralu. Na raskršću putova usred naselja, sagrađena je 1972. godine obiteljska  kuća u kojoj je ustanovljena kapela posvećena zaštitnici rudara. Kapela je zapravo bila samo jedna prostorija u obiteljskoj kući. Stjepan Culjak 2005. godine poklonio je crkvi zemljište veličine 2000 četvornih metara koje se nalazi u blizini općinske zgrade i na kojem je 2006. godine započela  gradnja nove kapele. Prva misa u njoj služena je već 2007. godine, a kapela je potpuno završena 2009. godine kada je i na dan sv. Barbare blagoslovljena. Oltar je izrađen od bračkoga kamena. Za one koji vole zanimljiva putovanja u prostoru koji nestaje preporuka je krenuti istina uskom cestom preko Brda Jesenskog do Gornjega Jesenja. Čeka vas nevjerojatna avantura i slike koje još dugo neće krasiti ovaj kraj. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela  Ranjenog Isusa - Veternica 

    Kapelu su sagradili Pavlini 1877. godine na kamenom neravnom vrhu Veternice na 410 m od kuda se širi nezaboravan pogled na cijelu Županiju. Upravo na tom mjestu pušu najjači vjetrovi, a dogodi se da zapusi snijega u zimi, premda je oko nje zid od kamena, zapušu cijelu kapelu. Narod ju najčešće naziva «Otac Bog», vjerojatno zbog toga što je sagrađena na najvišem brijegu u župi. Na blagdan Velike Gospe 1847. godine kapelu je blagoslovio dekan Pavao Šiprak, župnik iz Konjščine. Nad oltararićem postavljen je iz kamena isklesani kip Ranjenog Isusa s trnovom krunom na glavi i trstikom u ruci. Obnovljena je 1925. godine i prigrađeno joj je malo predvorje. Te je godine nabavljeno i malo zvono teško 40 kg i postavljeno u tornjić, a cijela kapela je limom pokrivena. Sve je obnovljeno prinosima siromašnih župljana. Tako obnovljenu blagoslovio ju je župnik Silvestar Turzan u ljeto 1925. godine.

     Kapela «Ranjenog Isusa» ponovno je obnavljana 1999.godine prinosima privrednika s područja općine i vjernika. Prekrivena je crijepom. Blagoslovio ju je župnik Stjepan Vuglovečki u ljeto 1999. godine. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela  Blažene Djevice Marije - Veternica

    Ruševna barokna crkva dugo je osamljeno stajala na osamljenom dijelu padine gore Veternice uz cestu Mihovljan-Novi Golubovec. Cijeli se kompleks obnavlja i novi sjaj stare građevine naprosto osvaja svojom ljepotom.. Područjem Općine Novi Golubovec još je u antičkom razdoblju prolazila rimska cesta, koja je povezivala dolinu rijeke Krapine sa Ptujem. U crkvenoj organizaciji, ovaj teritorij pripadao je župi Sv. Petra u Petrovoj gori, odnosno župi u Mihovljanu i obje se spominju u popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. godine.Veternički posjed darovala je Pavlinima godine 1515. Beatrica Frankopanska, udovica Ivaniša Korvina. Godine 1612. ondje je podignuta nova zgrada, koju su Pavlini dograđivali. Na lokaciji današnje kurije Kaptol u Veternici i ranije je stajala kurija.

    Tu je Pavlinski vikar Martin Borković kasniji zagrebački biskup 1641.godine podigao prostrane zgrade sa podrumima i stanovima. Lepoglavski patri Pavlini su 1641. godine na svom veterničkom posjedu podigli kapelu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji i njezinim sedam žalosti i Svim Svetima. Prema grafici Hilariona Gasparotija iz 18. stoljeća graditeljski sklop je zatvarao pačetvorinasti tlocrt, sa sjeverne, zapadne i istočne strane definiran volumenima građevina, a južna je strana bila zatvorena zidom i kulom. Jednobrodna kapela jednostavnog je plošnog pročelja. Gornji zabatni dio centralno je presječen malim zvonikom uklopljenim u zabat. Svod je svođen baldahinskim svodovima. Sav je inventar nestao, a unutrašnjost potpuno devastirana. Nekoliko kipova iz 18. stoljeća nalazi se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Posjed je kralj Franjo I godine 1808. darovao Čazmanskom kaptolu, a dio nekadašnjeg Pavlinskog imanja je rasprodan. Kapelu Blažene djevice Marije posljednji put je temeljito dao obnoviti Čazmantski kaptol 1890. godine, a njegovi svećenici tu su boravili do 1946. godine, kada su se zbog ratnih neprilika odselili, a zemlja je agrarnom reformom podijeljena seljacima. Danas se kurija sa kapelicom obnavlja , plijeni ljepotom i arhitektonskim skladom, i položajem otkud se pruža prekrasan pogled prema Mihovljanskoj dolini. Današnji graditeljski sklop čine kurija L tlocrta, kapela i jedna gospodarska zgrada (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela sv. Antuna -  Lobor

    U borovom šumarku prekrasnog parka Zazidje nad potokom Reka uz cestu Lobor-Golubovec, , a na jednom od prilaza kapeli Majke Božje Gorske, sagrađena je kapela neobične barokne ljepote. Prema legendi o nastanku Zazidja sastali su se vrag i Majka Božja. Oni se nisu mogli dogovoriti o tome, čije je Hrvatsko zagorje. Vrag je tvrdio da je njegovo, a Majka Božja pak da je njezino. Na kraju je sklopljen dogovor da će vrag graditi branu u Zazidju, u koju će sakupiti vodu koja bi mogla potopiti Zagorje – pa će ga on time držati u šaci i njime zagospodariti, a istovremeno će Majka Božja početi graditi crkvu. Bude li ona gotova prije brane, i zazvone li zvona sa zvonika nove crkve prije nego što vrag završi branu, Zagorje će zauvijek pripasti Majci Božjoj.

    I počela je užurbana gradnja. Činilo da je vrag u prednosti i da Majka Božja neće stići na vrijeme sagraditi velebnu i vrijednu građevinu. No, kad je vrag navečer slavodobitno nosio posljednji kamen kojim će pregraditi Zagorje, s obližnjeg brda zazvonila su zvona nove veličanstvene Majke Božje Gorske. Tog časa vragu od bijesa padne veliki kamen i zdrobi ga zajedno sa svime što je dotad sagradio. Zavjetna kapela koju je dao podignuti Petar Keglević 1703. godine uvrštena je u spomenike kulture - prev. 02-474/24-65.  Kapela je izvana potpuno uređena, a unutrašnjost je vrlo ruševna i bez inventara. Ispred kapele stoji zanimljiv pil sv. Antuna Padovanskoga iz 1705. godine. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela Majke Božje Gorske – Lobor

    Crkva Majke Božje Gorske prva je ljudskom rukom oblikovana vizura koja se otvara kada se s južne strane iz pravca Zlatara dolazi u Lobor. Sagrađena je na južnim obroncima Ivančice, na osamljenom brežuljka nazvanog Gora. Ova crkva već je stotinama godina marijansko hodočastilište, a sam položaj na kojem je sagrađena bio je mjesto života još u prapovijesnom dobu kada je na njemu sagrađena gradina koja je kontrolirala okolni kraj i cestovnu komunikaciju koja je kroz uzak klanac prolazila ispod nje. Povijesni izvori ne spominju ovu crkvu prije 17. stoljeća i ne postoje nikakvi zapisi koji bi pobliže govorili što ona znači u povijesti hrvatskog naroda. Samo su hodočasnici poštivali stoljetnu tradiciju pohađanja ovog mjesta, a slučajno otkriće prije šezdesetak godina kamenog ulomka ugrađenog u temelje kuće uz crkvu skrenulo je pažnju znanosti na taj lokalitet.

    Ovo je na zagorskom prostoru najznačajniji lokalitet kontinuirano naseljen od prapovijesti i možda je ovdje pravo mjesto da u kratko vidimo povijest ovog kraja, a kroz vizuru rezultata dosadašnjih iskapanja koja govore o gotovo četiri tisuće godina intenzivnog života. Na lokalitetu oko crkve Majke Božje Gorske u Loboru 1998. godine tijekom arheoloških iskopavanja pronađeno je groblje Hrvata iz 11. stoljeća kao jedno od rijetkih u sjevernoj Hrvatskoj iz doba Templara, i ponovno jedan crkveni ornament - hrvatski pleter datiran u 1076. godine. Dio pletara ugrađen je ispod propovjedaonice, a drugi dio se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Prema tom nalazu se smatralo da je na istom lokalitetu ranije postojala crkva starija od postojeće. Tu su pretpostavku potvrdila najnovija iskapanja oko crkve kada je istraženo šezdesetak srednjovjekovnih grobova. Pronađeni su temelji zgrada koji su stariji od današnje crkve. Razvoj života na ovom lokalitetu može se podijeliti u nekoliko faza. Najstarija faza je iz vremena brončanog i starijeg željeznog doba (17. - 14. stoljeće pr. Kr.) kada se prvi ljudi naseljavaju na ovome brijegu koji im je osiguravao mirno utočište. U kasnom brončanom dobu (14. - 8. stoljeće pr. Kr.) ovo je područje dio kulture polja sa žarama gdje nalazimo stambeni objekti na sjevernom dijelu platoa. Ostaci keramike svjedoče o nastavku života i kroz starije željezno doba (8. - 4. stoljeće pr. Kr.). Drugu fazu iz mlađeg željeznog doba i rane antike (4. stoljeće pr. Kr. - 1. stoljeće pos. Kr.) karakterizira velika građevinska aktivnost kada se formira naselje okruženo bedemom. Iz toga doba potječe i veći stambeni ili kultni objekt smješten ispred današnjeg glavnog ulaza u crkvu. U rimsko doba na Gori je bila važna geostrateška točka iz koje se moglo kontrolirati gotovo čitavo Zagorje, a samim tim i južni prilaz prema rijeci Dravi i velikom antičkom centru Poetoviu, današnjem Ptuju. Tada se izgradilo nekoliko građevina, a svakako najvažniji bio je veliki i bedem koji je u nemirnim vremenima pružao sigurno utočište. Ne manje bitan bio je i veliki objekt koji se nalazi ispod današnje crkve. U fazi kasne antike gradi se poganski hram posvećen rimskoj božici Magnae Mater da bi kasnije na njenim temeljima nastaje bazilika. Pronađena mramorna glava i postolje kipa nameću zaključak da je to najstarije marijansko svetište u sjevernoj Hrvatskoj. U četvrtoj fazi koji spada u rani srednji vijek karakterizira pokrštavanje hrvata i iz toga doba otkrivena je drvena crkva. Kršćanstvo u Panoniju dolazi u 2. stoljeću. U 4. ili 5. stoljeću poganski se hram preuređuje i pretvara u ranokršćansku crkvu s odvojenom zgradom krstionice sa šesterostranim krsnim zdencem, a koja je hodnikom spojena s ranokršćanskom bazilikom. Ovim preuređenjem počinje slavno doba kršćanstva na Gori. U 5. stoljeću počinje Velika seoba naroda kada s istoka prodiru novi barbarski narodi. Početkom 7. stoljeća u vihoru seobe srušena je i ranokršćanska crkva na Gori. U tim rušilačkim aktivnostima sudjeluju Slaveni i Hrvati koji protjeruju staro rimsko stanovništvo, otimaju im zemlju i nastanjuju kraj. Prva hrvatska kršćanska crkva, pronađena južno od zvonika današnje crkve, sagrađena je oko 800. godine. U njenoj apsidi pronađen je grob mlade djevojke, a ispred crkve je niz grobova koji pripadaju prvim pokrštenim Hrvatima. Ukapanja na tom mjestu traju u kontinuitetu sve do 19. stoljeća. U 9. stoljeću kršćanstvo je već duboko ukorijenjeno i na Gori se gradi velika trobrodna zidana predromanička bazilika. Njeni su ostaci točno ispod današnje crkve, odnosno iznad ranokršćanske. U srednjem vijeku je već srušena predromanička crkva kao i starokršćanska bazilika te se gradi nova kasnoromanička crkva. Crkvu su u 11. stoljeću sagradili benediktinci. Nešto kasnije s prednje strane prigrađen je zvonik, čiji su temelji također pronađeni tijekom arheoloških istraživanja. U 12. ili 13. stoljeću crkva je izgorjela i nakon toga gradi se nešto manja kasnoromanička - rano gotička crkva za koju nije sigurno je li ikada bila završena. Njeni su temelji u 14. stoljeću korišteni za izgradnju velike jednobrodne gotičke crkve čija je unutrašnjost oslikana freskama koje su sačuvane do danas. Templari su je gradili od kamena na način gradnje zasnovanoj na tradiciji tog vremena. Šesto razdoblje novog vijeka vezuje se uz postojeću kasnogotičku crkvu koja se vremenom mijenjala, obnavljala i dograđivala. Prvi pisani spomen crkve je iz 1639., a opširan opis je iz 1676. godine. Najstarija je to marijanska crkva u hrvatskom zagorju. Izvorno je imala drveni tabulat u lađi koji je zamijenjen svodom 1735. godine. Crkva je bila oslikana i izvana, ali sada je vidljiv samo lik sv. Kristofora koji je sačuvan na južnoj strani crkve. Jednobrodna gotička, longitudinalna građevina s užim i nižim svetištem barokizirana je kod obnove u 18. stoljeću tijekom čega su napravljene neke preinake unutrašnjosti i pročelja crkve. Sakristija i dvije kapele pred pročeljem nastale su kasnije. Postavljen je i novi oltar, ali je ostao sačuvan gotički kip Bogorodice s djetetom. Toranj je sagrađen 1708. godine. Oko crkve je barokni cintor s nizom arkada s unutarnje strane, završen oko 1786. godine. U arkadama koje završavaju u nepotpunom gotičkom obliku trolista, prikazani su u gotovo prirodnoj veličini likovi apostola sv. Ivana, sv. Tome i sv. Matije. Najvjerojatnije je taj pojas freski tekao uokolo cijelog svetišta i prikazivao likove svih 12 apostola. Danas su te slike prekrivene novima, koje je 1987. izradio Želimir Drakulić. Cintor je dovršen 1786. godine. Istodobno su žitelji tadašnje porezne općine Purga (dio te su bili Lobor, Završje, Markušbrijeg i Vinipotok) ispod nje dogradili veliku grobnicu u koju su se pokapali do 1861. Nakon toga je grobnica zazidana. U samom cintoru nalazi se ulaz, koji vodi ispod kapele. Osim te grobnice, u kapeli je bila jedna odmah do glavnog oltara, a druga u pokrajnjoj lađi kod oltara sv. Katarine. Početkom 19. stoljeću na pročelju sa svake strane ulaza, podignuta je po jedna mala kapelica, a pod ulazom u desnu kapelicu pokopan je 1850. grof Tomo Keglević. U dvorištu je kip sv. Franje. Crkva ima djelomično sačuvan drvorezbarski inventar. Na prelijepom glavnom oltaru ranobaroknog tipa iz prije 1677. godina središnje mjesto zauzima kasnogotički čudotvorni drveni kip iz 1500. godine stojeće Bogorodice s djetetom u naručju. Na glavama su im krune. Ovaj lipov kip visine 150 cm primjer je najviše drvene Madone sjeverne Hrvatske. Kip je izvorno bio dio krilnog kasnogotičkog oltara kojeg je izradio nepoznati majstor. Glavni oltar obiluje kipovima iako ih na žalost nekoliko nedostaje. Pobočni oltari sv. Katarine i sv. Barbare, nisu sačuvani pa su na njihovim mjestima postavljene slike svetica iz 19. stoljeća umetnute u okvire iz 17. stoljeća. O čudotvornosti kipa Majke Božje Gorske svjedoče zavjetne slike u svetištu izrađene na temelju zapisa čudesnih uslišanja koja su bilježili loborski župnici. Propovjedaonica koja potječe iz 1759. godine ukrašena je figurama anđela i danas je u lošem stanju. Orgulje s pet registara iz 1786. godine, rad su nepoznatog majstora, a 1999. godine restaurirala ih je radionica Heferer. U niši vanjske desne kapele nalazi se vrijedna kamena skulptura Madone iz 17. stoljeća koja se pripisuje varaždinskom majstoru Ivanu Jakobu Altenbachu. Crkva je poznata po gotičkim freskama iz 14. i 15. stoljeća i spadaju u najvažnije spomenike zidnog slikarstva u Hrvatskom zagorju. Freske na zidovima izduženog svetišta nadsvođenog križnim rebrastim svodom pripadaju širokom krugu internacionalne gotike te čine jedinstvenu cjelinu visoke stilske i umjetničke vrijednosti i jedan od rijetkih primjera gotičkog zidnog slikarstva kontinentalne Hrvatske. Sačuvane su samo djelomično iako su nekada pokrivale sve njegove površine i vanjsku stranu trijumfalnog luka. Crkva je bila i izvana djelomice oslikana, a još se vide izblijedjela freska sv. Kristofora iz 16. stoljeća. na južnom pročelju. Po zagovoru M.B.Gorskoj mnogi su u svojim nevoljama zadobili pomoć i milost od Boga. Neke od njih su zabilježili loborski župnici u posebnu knjigu. Prema projektu koji je prihvaćen od strane Uprave za zaštitu kulturne baštine u sklopu svetišta Majke Božje Gorske izgraditi će se Muzej na otvorenom. Oko 100 m² prostora ispod južne cinkture biti će pretvoreno u galeriju te će se iz tog prostora ulaziti u prostor predviđen za prezentaciju starokršćanske krstionice i predromaničkog zvonika. Zanimljivo je da su se stari kršćani krstili kao odrasle osobe, ulazeći u zdenac-krstionicu koji se nalazio ispred crkve zato jer nitko prije krštenja nije smio ući u crkvu. (povratak na opis puta)

     

     

    Župna crkva sv. Ane - Lobor

    U kotlini na glavnom trgu koji tek dobiva svoj urbani identitet sagrađena je ova lijepa barokno-klasicistička crkva. Lobor se prvi put spominje već davne 1244. kao posjed, a 1257. godine kao Castrum Lobor kojeg hrvatsko-ugarska kraljica marija oduzima plemiću Puchnu i poklanja varaždinskom županu Mihajlu. Ime više verzija porijekla tog imena, od imena ptice grabljivice Labar, preko kamena bijele boje lat. Alba pa do latinske riječi Labor (laboratorium). Jedna pak teorija govori kako si ime dali templari, a dolazi od njemačke složenice Lob i Ort, a u prijevodi bi se to moglo slobodno protumačiti kao zahvalno mjesto, a meni osobno najviše se dopada pretpostavka koja govori da je u prošlosti ime labar označavalo crkvenu zastavu koja se nosila u procesijama. Barjak je simbolizirao kršćanstvo i ova se činjenica uklapa u verziju da su na području svetišta Majke Božje Gorske u 9. stoljeću obavljana pokrštavanja poganskih Hrvata.

    Pretpostavlja se da su na ovom prostoru Rimljani imali svoje radionice i kamenolome. Kao trag svog boravka ostavili su nadgrobne spomenike od kojih je jedan od najljepših antičkih spomenika Marca Cocceja Superiana, iskopan 1857. godine nedaleko od župnog dvora, na području današnjeg školskog igrališta, a sada se nalazi u Arheološkom muzej u Zagrebu. Posvećen je rimskom legionaru, a dotira iz trećeg stoljeća poslije Krista. Bogatu prošlost Lobora, upotpunjuju stare građevine Oštrcgrad, Pusti Lobor, i Loborgrad. Za vrijeme velikih provala Turaka, plemstva u strahu od osmanlija, sele u brda. Tako je, na padinama gore Ivančice, u 14. stoljeću sagrađena današnja razvalina Oštrc-grada. Na jednom brijegu u šumi Ivančice nalaze se tragovi srednjovjekovnog Lobor-grada koji se spominje 1259. godine kada ga ugarsko-hrvatska kraljica Marija daruje sinu Puchyninovu. Utvrda Pusti Lobor, sakriven duboku na brijegu loborskog gorja, prema jednoj prići koja još živi u narodu, bio je u punom sjaju za vrijeme gospodara Crnog Tome Loborskog, misterioznog viteza ovog kraja koji je otimao lijepe djevojke po obližnjim burgovima i vodio ih u svoj Pusti Lobor. Burg Crnog Tome bio je najmanji od svih zagorskih burgova. U 17. stoljeću obitelj Petra Keglević počinje gradnju Loborgrada, jednog od najvrjednijih zagorskih dvoraca, nakon  što su napustili Pusti Lobor. To je ranobarokna građevina, na čijem se desnom krilu nalazi kapelica sa  drvenim zvonikom, dok su u središnjoj dvorani postavljene zidne slike «Feba s muzama». Današnji dvorac, premda je najveći u ovome kraju, tek je sjena svog prijašnjeg sjaja. Loborska se župa kojoj je Sveta Ana zaštitnica prvi put spominje još 1334. godine. Prva je bila sagrađena na zaravanku nedaleko od župnog dvora, a današnja je crkva na glavnom trgu sagrađena u razdoblju od 1808. do 1830. godine. Blagoslovljena je 06. 08.1830. godine. Župna crkva sv. Ana prvi se put spominje 1639. godine isto kada i kapela Majke Božje Gorske. Glavni ulaz u jednobrodnu crkvu s manjim i nižim svetištem vodi kroz visoki toranj s izrazito šiljatom kapom. Crkva toplog ugođaja ima tri oltara. Glavni oltar nabavljen je 1742. godine iz neke stare crkve. Godine 1886. je obnovljen i dopunjen kipovima Jakova Bizjaka. U sredini tog oltara između 4 stupa, prikazani su sveti Joakim i Ana kako poučavaju Blaženu Djevicu Mariju. Uz taj su prizor postavljeni kipovi sv. Petra i sv. Pavla. U oltarnoj «atici» prikazan je Duh Sveti u liku goluba, a na lukovima ispod kojih se prolazi oko oltara, stoje kipovi slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda. Arhitektura oltara je mramorizirana, dekoracija je pozlaćena, a kipovi su bogato polikromirani. Pobočni oltari Majke Božje Žalosne i sv. Franje Ksaverskog odstranjeni su 1838. godine i zatim nadomješteni novim oltarima istoimenih titulara. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela  sv. Martina - Martinšćina

    Srednjovjekovna barokizirana kapela sagrađena je usred naselja podalje od glavnih prometnih pravaca. Oko kapele su seoska domaćinstva i nedaleko, na susjednom obronku, mjesno groblje. Prvi se put crkva na sadašnjem lokalitetu spominje 1334. godine kao župna crkva, a koja 1699. seli u Zlatar. Građena je od kamena lomljenca i učvršćena ugaonim kvadrima. Jednobrodna je to građevina s četverokutnim gotičkim svetištem iz polovice 15. stoljeća presvođenim križnim svodom, sakristijom te tornjem sagrađenim iza 1666. godine pred glavnim pročeljem pa je glavni ulaz u kapelu kroz portal tornja zvonika. Kapela je izvana ožbukana i djelomično oslikana sada oštećenom zidnom slikom sv. Kristofora na južnom zidu. Lik tog svetca, zaštitnika djece i putnika, nalazio se na gotovo svim gotičkim crkvama šire regije jer se vjerovalo da će smrti tog dana biti pošteđen onaj koji ga ujutro ugleda.

    U brodu kapele koji je popločen velikim kamenim pločama, jednostavno su obojeni zidovi iznad kojih je tamni tabulat koji jednostavno kvari ukupno pozitivno strujanje. Trijumfalni luk dijeli oslikano svetište od broda. Iako jako oštećene gotičkim freskama još sjaju prelijepom toplinom. Kapela ima dva zanimljiva pobočna barokna oltara stisnute u kamene menze do širokog, niskog trijumfalnog luka, a od glavnog oltara iz 1781. godine ostao je samo donji dio s kipovima sv. Martina te prosjaka. Drveni gotički kip Marije s djetetom potječe iz posljednje četvrtine 15. stoljeća. Danas u kapeli više nema prave rijetkosti na području kontinentalne Hrvatske, romaničkog brončanog križa iz 12. stoljeća. Ostala su tek samo kazivanja da je darovan...(povratak na opis puta)

     

     

    Župna crkva sv. Marije Snježne – Belec

    Na južnim šumovitim padinama Ivančice u središtu naselja uz cestu Zlatar-Belec-Budinščina na neznatno povišenom platou, smještena je jedna od najvrednijih hrvatskih sakralnih građevina. “Biser hrvatskog baroka”, okružen je cintorom s ugaonim tornjićima, kapelicom i posebno istaknutim ulazima. Naselje Belec nastalo je ispod ruševina srednjovjekovne gradine Belecgrad. Sazidan je na vrhu brijega i dostupan samo s jedne strane – markirani pješački pristup planinarskom stazom od izvora potoka Batine, a do kojeg je moguć pristup autom iz Belca. Prvi vlasnik ovog grada, a sada tek slikovite ruševine bio je grof od Šofneka (Seneck), koji je 1334. godine “Bielitz”  predao sinu Henrika Gissingovca, banu Petru. Zadnji je pak vlasnik u nizu od velikog broja njih, bio barun Amon Rukavina.

    A toplinu starog zagorskog dvorca može se osjetiti još u kuriji Ščrbinec, u vlasništvu obitelji Kiš koja je sačuvala svoje ognjište i danas svjedoči o obitavanju u pravom plemićkom domu. Ne zna se kada i tko je sagradio ovu kuriju tek se zna da je postojala već u srednjem vijeku. Belečka župa je jedna od najstarijih župa u Zagorskom arhiđakonatu, prvi se put spominje 1242. godine, a prema legendi prvu crkvu na mjestu zvanom Kostanjevec dala je 1675. godine podići Elizabeta Keglević Erdödy, vlasnica belečkog posjeda, potaknuta čudesnim ukazanjem Blažene Djevice Marije. Bila je to zidana jednobrodna crkva kojoj su 1735. godine produženi bočni zidovi i podignut novi zvonik u sredini zapadnog pročelja. Crkva je bila obnavljana 1912. godine, a sedamdesetih godina Restauratorski zavod Hrvatske započinje novu obnovu s kojom se ubrzo i prestaje da bi izvana bila obnovljena 1992. godine, a nutarnja je obnova završila 2006. godine kada je crkva ponovno zabljesnula u punom sjaju. Izvana je to naoko skromna građevina, koja u unutrašnjosti krije ono što smatramo klasičnim pojmom zagorskog baroka - plastična i ornamentalna dekoracija oltara i govornice s neobično izražajnim fizionomijama kipova kao najsavršeniji primjer baroknog umjetničkog djela poznat i izvan naše zemlje. Između 1739. i 1741. godine lađi svođenoj križnobačvastim svodom, po sredini su prigrađene kapele i sakristija i tako dobiva današnji barokizirani oblik. Prema natpisu nad trijumfalnim lukom završetak svih radova bio je 1741. godine, a 12. kolovoza 1759. godine crkvu je posvetio biskup Stjepan Pucz Gotalovečki. Dotadašnja kapela 5. kolovoza 1780. godine postaje župnom crkvom. Oko crkve je sagrađen cinktor, ophodno dvorište s postajama križnoga puta kakvo ima i crkva u Trškom Vrhu. U II svjetskom ratu cinktor je porušen, no mještani su ga opet sagradili. Crkva ima pet oltara, pjevalište i kor. Bogati barokni inventar kojim je crkva opremljena 40-tih godina 18. stoljeća spada u najzrelije ostvarenje barokne umjetnosti. Sve što je najvrednije u evropskom baroku sjedinjeno je ovdje u skromnijim omjerima. On uzbuđuje životnošću svoje mnogobrojne i prebogate plastike. Pod zrakama sunca koje se prelamaju na životno obojenim skulpturama, zidnim slikarijama i arhitekturi, belečka crkva bruji kao gigantske orgulje prenoseći te energetske vibracije cijelim tijelom posmatraća. Veličinom dominira glavni oltar posvećen presvetom Trojstvu i Božanskoj Majci, kojeg u donjem dijelu sa svake strane nose dva atlanta. Između dva stupa u središnjem dijelu oltara stoji kip Madone u neobičnom stavu. Okružena zlatnim zrakama, nagnute glave milosrdno gleda sklopljenih ruku. Iznad nje je luk sastavljen od anđela, a sve nadvisuje zlatna kruna nebeske Kraljice. Nad glavnim oltarom, koji je rad nepoznatog majstora iz 1743. godine stoji grb donatora Baltazara Bedekovića Komorskog, vicebana hrvatskog kraljevstva i njegove žene Helene Rozalije Somogy. Obojiti i pozlatiti ga je dao potpukovnik Ignacije Bedeković. Dva pobočna oltara u kutovima lađe - sv. Josip, dar grofa Ivana Franje Čikulina i sv. Barbara, dar podžupana zagrebačke županije Nikole Vojkovića iz vremena su oko 1743. godine. Prvi je oltar dala pozlatiti Cecilija Cvetanović, udovica Franje Praskača. Drugi oltar pozlaćen je zaslugom udovice bana Adama Najšića, Cecilija Matačić. Oltar sv. Krunice u lijevoj pokrajnoj kapeli podignut je oko 1745. godine donacijom grofa Gabrijela Hermana Patačića, a oltar sv. Stjepana Prvomučenika iz istog razdoblja u desnoj kapeli dao podići Stjepan Puc. Oltar je direktno povezan Ranglerovim freskama na svodu kapele koji prikazuje legendu o tom svecu i mučeniku. Čuvena propovjedaonica iz 1743. godine donacija Ignacija Bedekovića Komorskog i župnika Pavla Kuneka, rad su jednog od najpoznatijih europskih baroknih majstora Josipa Schokotniga iz Graza koji je izradio i oltare sv. Barbare i sv. Josipa. Nekoliko kipova izradili su majstori Josip Weinacht, Ivan Pittner i Ivan Adam Rosemberg. Po narudžbi lokalnog plemstva, iluzionističke freske naslikao je najpoznatiji barokni slikar pavlinskog reda Ivan Ranger iz Lepoglave koji je tu prvi put dobio javno priznanje za postignutu napetost i monumentalnost fresaka. Pavlini su isključivo srednjoeuropski svećenički red i njihova umjetnost se zasniva na srednjoeuropskoj likovnoj tradiciji. Dolaskom slikara Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.) u ovim krajevima započinje intenzivna slikarska djelatnost. Od zlatarskih predmeta ističe se monstranca iz 1755. godine, dar Nikole Bedekovića i Nikole Terihaja. Taj umjetnički dragocjeni inventar podigli su o svom trošku pojedinci iz zagorskog plemstva za koje je crkva imala zavjetni karakter, a ističu se Bedeković, Cikulin, Kunek, Patačić, Pucz, Vojković, Terihaj. Crkvu Majke Božje Snježne smatramo zbog toga  zadužbinom zagorskog plemstva. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela  sv. Jakova – Donja Batina

      Barokna je kapela smještena u naselju, iznad ceste Konjščina-Belec na malom platou. U blizini, na malom proplanku, nalazi se sijelo plemenitaške obitelji Kiš Šaulovečki, dvorac Ščrbinec, sagrađen na temeljima stare rimske utvrde. U njemu živi posljednji muški potomak obitelji, zlatarski odvjetnik Vidislav sa suprugom Jadrankom i majkom, plemenitom Helenom. Nedaleko iznad crkve je mjesno groblje. Kapela na ovoj lokaciji prvi se put spominje 1447. godine, a sadašnja kapela je građena u vremenu od 1778. do 1786. godine na temeljima stare gotske kapele od koje je sačuvan samo jedan dovratnik. Novi je toranj dozidan 1813. godine. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela  Majke Božje – Poljanica Bistrička

    Bistričko prasvetište smješteno je 2,5 km sjeverno od Marije Bistrice, na uskom povišenom platou uz cestu Marija Bistrica-Konjščina u zaselku Vinski Vrh na Poljanici. Odavde je prekrasan pogled prema Kalniku, Ivančici, Zagrebačkoj gori, Vinagori, Sloveniji... Drvena crkva na toj lokaciji prvi put se spominje 1622. godine. Zidana je sagrađena 1677. godine, a 1715. dozidan je kameni toranj. Poslije potresa 1880. godine obnovljena je i poprima današnji izgled. Jednobrodna je to građevina s apsidom i kamenim pločama na podu. Toranj sa šiljatom kapom nalazi se ispred glavnog pročelja. U potresu 1880. godine kapela je oštećena te joj je kod obnove dograđena sakristija. Kapela je nanovo obnovljena 1987. godine u sebi čuva tri lijepa barokna oltara nepoznatog majstora.

    Na glavnom oltaru iznad svetohraništa koji potječe iz 1722. godine, u središtu drvenog baroknog retabla ističe se kip Djevice Marije s Djetetom Isusom na lijevoj i žezlom u desnoj ruci. Sa strane su joj kipovi sv. Franje Asiškog i sv. Klare. Prvotno je u toj crkvi bio današnji Gospin kip bistričkog svetišta pa se i kapela naziva «bistričkim prasvetištem». Predaje kaže da je drveni kip Majke Božje prvotno bio čašćen u drvenoj kapeli na Vinskom Vrhu od 1499. do 1545. godine. Zbog turske opasnosti nakon što su 4. svibnja 1545. godine kod Konjščine razbili vojsku Nikole Zrinskog, župnik Pavao prenio je čudotvorni Marijin kip u Bistricu i krišom ga zakopao ispod pjevališta župne crkve i tajnu odnio sa sobom u grob. Na zidu je vrijedna slika Majke Božje Bistričke iz 1733. godine. Iznad ulaznih vrata nalazi se manje pjevalište na kojemu su orgulje Mihaela Heferera iz 1882. godine i koje je restaurirala istoimena radionica 2005. godine. Orgulje su mehaničkog sustava s tonskim kancelama i sastoje se od šest vokalnih registara na manuelnoj zračnici s kliznicama i jednim vokalnim registrom na pedalnoj zračnici. (povratak na opis puta)

     

     

    ŽC sv. Marije Magdalene - Ivanec

    Postanak Ivanca povezan je s redom Svetog Ivana Jeruzalemskog te je ime dobio po kapeli Sv. Ivana Krstitelja koju su ivanovci podigli na području današnjeg Ivanca. Prvobitni naziv naselja glasio je općina Svetog Ivana, a tijekom vremena ostali su toponimi Ivanec i Ivančica. Ivanovci se u ivanečkom kraju spominju u povelji Bele IV iz 1238. godine. Njihovi su se veliki posjedi nalazili na planini Ivančici i podno nje. Sjedište im je bilo u utvrđenom gradu Beli (danas Pusta Bela). Sam Ivanec prvi puta se spominje u povelji ivanovca Ivana Paližne ml., priora belskog od 22. lipnja 1396. godine. Arheološka istraživanja na lokalitetu Stari grad otkrila su ostatke utvrde obitelji Petheö de Gerse, ostatke kapele Petheövih u istočnom obrambenom zidu, ali i ostatke starije kapele Sv. Ivana Krstitelja u dvorištu grada. Ova kapela se prvi puta spominje u vizitaciji 1649. godine, a 1674. godine bila je porušena. Župa Ivanec se prvi puta spominje 1547. godine. Razlog kasnog osnutka župe je nepostojanje župne crkve, a razlog tome je bila crkvena nadležnost belskih ivanovaca i njihova kapela Sv. Ivana Krstitelja u Ivancu koja je postojala sve do 1674. godine.

    Župnu crkvu Sv. Marije Magdalene sagradili su Ladislav Erdödy i njegova supruga Marija Illeshazy u razdoblju od 1758. do 1760. godine. Crkva je današnji oblik dobila 1894. godine pregradnjom starije crkve. Križnog je tlocrta s prostranim svetištem i bočnim kapelama. U svojoj unutrašnjosti ima nekoliko povijesno značajnih i likovno vrijednih kiparskih i slikarskih djela. U crkvi su i tri vrijedna kamenoklesarska rada. Posebno je vrijedna krstionica. Na potpornju pjevališta je kamena škropionica u obliku školjke. Ovaj jednostavan klesarski rad vrijedan je zbog oznake godine nastanka (1673.) potvrđujući da je djelo nastalo prije konačne pregradnje 19. stoljeća. (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela Duha Svetoga - Prigorec

    Crkva Duha Svetoga zbog izuzetnog položaja na vrhu visokog brijega nad Ivancem, dominira cijelim krajem podno Ivanščice. Prvi puta spominje se 1649. godine, a sagrađena je potkraj 14. stoljeća kao jednobrodna gotička građevina. Zanimljivo je da Eugen Kumičić u svome romanu "Urota zrinsko-frankopanska" spominje Sv. Duh kao mjesto gdje su se zaručili Katarina i Petar Zrinski. Prema navodu prof. L. Šabana, u kapelici se čuva zvono stare Petheövske kapele. Podno crkve je mjesno groblje. (povratak na opis puta)

     

     

    Zavjetna crkva Majke Božje Jeruzalemske - Trški Vrh

    Veliki kompleks na Trškom Vrhu sastoji se od prostrane trobrodne crkve registrirane kao spomenik kulture br. 60, od arkada okrenutih prema crkvenom dvorištu, nadsvođenog ulaza s posebnim prostorijama i savršeno izvedenom cintorom osmerostranog tlocrta u čijem je svakom kutu mala stožasta kula s kapelama Lurdske Gospe, sv. Emerika, sv. Izidora seljaka, sv. Ivana i Pavla mučenika. U smislu cjelovitosti, pokrenutosti i slikovitosti, ovo je najsavršeniji barokni sakralni kompleks u Hrvatskoj.  Tlocrt crkve živo je razveden konkavnim i konveksnim obrisom. Okrugle kule s metalnim kapama u obliku lukovica na šetiri ugla oktogonalnog dvorišta sugeriraju izvana utvrdni karakter, ali se iznutra duž zidova cinktora rastvaraju arkade segmentnih lukova, a oslikani trijem uokviruje prostor predviđen za okupljanje hodočasničkog mnoštva. Uz cintoru koji je je četrnaest postaja križnog puta koje je  oslikao Ivan Lovrenčić, rođen u Sv. Križu Začretju 1917., a umro u Zagrebu 2003. godine. Kapela Uskrsnuća Isusova početna je točka od kuda se strmim stepenicama prilazi glavnom ulazu u crkvu, mjestu hodočašća, molitve i nade za tisuće katolika. Kipić Majke Božje je prema predaji donio s hodočašća iz Jeruzalema 1669. godine franjevac laik Joakim (Stjepan)

    Balagović, član provincije sv. Ladislava. Kasnije je ubijen od Rakoczyjevih ustanika u Pečuhu 30. III. 1704. godine. Kipić je poklonio svom bratu Nikoli, seljaku s Trškog Vrha. U požaru u kojem je izgorjela Nikolinina kuća, kipić je ostao neoštećen te ga on smješta u šupljinu orahovog drveta. Od tada seljaci doživljavaju uslišanja svojih molitvi. Sva brojnija hodočašća prisilila su crkvene vlasti da daju dozvolu za gradnju crkve te je 13. srpnja 1750. godine blagoslovljen temeljni kamen. Crkva je podignuta u vrijeme ekonomskog prosperiteta, nakon predaha od osmanlijskih ratova kada je u sjevernoj Hrvatskoj izgrađeno još pedesetak novih crkvi na tada slobodnom području. Crkvu su izgradili građani i seljaci vlastitim sredstvima i radom kao svoju zavjetnu crkvu te ju je 9. kolovoza 1761. godine posvetio biskup biogradski Stjepan Pucz. Godine 1773. dovršetkom majstorski izgrađenog cintora, zaslugom župnika Nikole Gorupa crkva je potpuno završena te 1777. godine oslikana freskama slikara Antuna Lerchingera, slikara iz Rogaca, čiji rokoko stil pokazuje dobro poznavanje Rangerova načina slikanja. Crkva ima, u duhu kasnoga baroka, jedan od najrazvedenijih tlocrtnih oblika tog vremena. Široka lađa crkve duga 11,5 m i široka 17 m s potisnutim bočnim zidovima i međuprostorima utisnutim u pogledu na svetište i pjevalište pod visokom pandativnom kupolom, koja svođenim slavolucima meko prelazi u prostor svetišta koje je ispod niže kupole. Kupolu podupiru masivni stupovi koji omeđuju konkavni međuprostor pa tlocrtno lađa ima oblik četverolista. Raščlanjena ploha pročelja nad kojom se izdiže zvonik pokriven lukovicom, završava zabatom nad snažno profiliranim vijencem nad kojim su ukrasne vaze, a prijelaz u zvonik postignut je volutama. Izum ovakve gradnje pripisuje se graditelju Johannu Fuchsu iz Maribora, a gradnju ovog kompleksa izveo je Josip Javornik. U Hrvatskoj je izvedeno svega šest crkava centralne osnove i tako snažne barokne prostorne organizacije, a vrhunac je svakako u ovoj crkvi. Vrhunsko djelo baroka četiri su bogato izrađena oltara kiparskog opusa koji ne zaostaje za onim u Belcu. Glavni oltar izradio je Filip Jakob Straub iz Graza, a 1759. godine darovao ga Josip Jagušić sa svojom suprugom Franciskom Pullay. Oltarom dominira kip Majke Božje Jeruzalemske koji je 1756. godine obložen srebrom. U desnom kutu na prijelazu lađe u svetište je oltar Četrnaest svetih pomoćnika kojeg je 1759. godine  darovao Nikola pl. Bedeković-Komorski i njegova žena Franciska Cinderi. Na suprotnoj je strani oltar sv. Križa, dar iz iste godine Josipa Jelačića i supruge barunice Rozalije Vojnović. Pobočni su oltari rad Antuna Merzija, umjetnika iz Rogatca, a oba je oltara pozlatio i obojio slikar Ludvig Heincze iz Varaždina. U središtu lođe je oltar sv. Ivana Nepomuka kojeg je oslikao slikar Franjo Krassing iz Krapine, dar Barbare, udove Završki iz 1760. godine. S južnog sporednog ulaza je oltar sv. Apostola, zavjetni dar krapinskih građana, koji nastaje u radionici nepoznatog majstora iz 1771. godine i kao takav je najkasniji kiparski rad u crkvi. Kipar Antun Merzi izradio je propovjedaonicu s biblijskim reljefima oko 1760. godine, a oslikao ju je slikar Josip Reifner iz Rogatca. Dar je to Nikole Bedekovića i njegove supruge Franciske Cinderi. Znatno starija od baroknog kompleksa je jako oštećena kamena skulptura Madone, nastala oko 1420. godine, a pretpostavlja se da potječe iz gotičke župne crkve u Krapini. Jedne od najljepših baroknih orgulja u Hrvatskoj, izradio je 1761. godine majstor Anton Römer iz Graza, rođen 1724. u Brnu gdje je i izučio zanat. Seli u Graz gdje otvara radionicu, a 1779. godine tu i umire. Na žalost gotovo svi njegovi instrumenti su propali ili prerađeni, a uz one u Varaždinskim Toplicama iz 1765. godine, orgulje na Trškom Vrhu nesumnjivo su najočuvanije i ujedno najveće sačuvano Römerovo djelo. Orgulje mehaničkog sustava sa zračnicama na kliznice restaurirala je 1995. godine radionica Heferer. Na njima je prikazan anđeoski orkestar od četrnaest anđela svirača koji svaki svira svoj instrument, rad Antuna Merzija. Krapinski slikar Franjo Krassnig oslikao ih i pozlatio 1763. godine. Raskošni kiparski ansambl je 1772. godine upotpunjen kasnobaroknim zidnim slikama slovenskog slikara Antoniusa Lerchingera iz Rogateca. Blistavi kolorit i obilje dekorativnih elemenata  ostvarili su izuzetan dojam kasnobaroknog obilja. (povratak na opis puta)

     

     

    Župa sv. Nikole Biskupa - Krapina

    Crkva je smještena na uzvisini unutar grada na 196 m, a podno magistralne ceste Krapina-Macelj što remeti tišinu i unutarnji mir crkve. Srećom gradnjom autoputa Zagreb-Macelj, promet se na ovoj cesti velikim dijelom smanjio, a time i buka.  Kad se govori o ovome kraju Krapinsko-zagorske županije na početku treba spomenuti da je još davne 1900. godine Dragutin Hirc napisao možda najljepše riječi posvećene Hrvatskom zagorju i Krapini: « Hrvatsko je Zagorje milovidno, ubavo, pitomo, to je ponajljepša bašća naše domovine, a krapinska dolina u toj bašći ponajljepši cvietak. Tko je putovao zagorskim krajevima ili bilo kojim krajem domovine, a nije vidio mjesta u kojemu je Hrvatu zablistala najsjajnijna zviezda, taj nam neka ne govori o ljepotama domovine. Kadgod sam bio u Krapini, kadgod sam obilazio onim čarnim krajevima, vazda bijah udobrovoljen, vazda sam se zamladio i skinuo po koje težko breme života.» Skinimo i mi pokoje teško breme svojega života i upoznajmo ljepotu koja se ovdje nudi na sve strane. Krapina je tipično zagorsko naselje s tom razlikom što nije smješteno uobičajeno na vrhu brda već se stisnulo u

    kotlini što mu pak daje posebnu draž, ali na žalost i malu mogućnost širenja pa se s okolnim naseljima na obroncima oko Krapine stapa u jedno gotovo neprepoznatljivo mjesto. No, tu dominiraju dvije velike crkve, sv. Nikole i sv. Katarine u kotlini te jedna još veća Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu, sjeveroistočno od Krapine i ruševna sv. Tri Kralja jugozapadno na Tkalcima s druge strane. Krapinska župa se prvi put spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića 06. srpnja 1311. godine. Najstarija je to župa zagorskog arhiđakonata i to još s neprekinutim kontinuitetom i identitetom. Nepoznat je njezin utemeljitelj i točna godina osnutka. Pretpostavlja se da datira još iz 1193. godine, od kada je i prvi pisani spomen Krapine. Rimski žrtvenici Jupiteru i ostaci legionarske poštanske postaje pronađeni u Krapini dokazuju da je u prošlosti ovdje prolazila važna rimska cesta koja je vodila do Siscie (Siska) preko Šćitarjeva i Krapine za Petoviu (Ptuj). Niti jedan od zagorskih gradova ne spominje se prije 1241. godine kada se zbila mongolska provala u naše krajeve. Gradovi Krapinsko-zagorske županije uglavnom su bili raspoređeni u bregovitom području. Stari grad na obronku strmog brijega sjeverno nad Krapinom tek se dijelom očuvao do danas i to kao stambena građevina koja sad dominira naseljem. Iako je cijeli kompleks uvršten u program zaštite spomeničke baštine, još uvijek je to komercijalno neiskorišteno područje. Na lokaciji Staroga grada otkrivena je keramika koja se pripisuje kulturi polja sa žarama. Pronađen je i kameni dvodijelni kalup za lijevanje brončane sjekire te ostaci nastambi. Moguća su još zanimljiva iznenađenja jer sustavnom arheološkom istraživanju ovoga lokaliteta tek predstoje. Županija Krapinska (Comitatus crappinensis) spominje se već u povelji Herceg Bele 1222. godine, kojom se imenuje Petar, knez iz Krapine, glavom hrvatske plemenske župe. Godine 1225. u Krapini stoluje hrvatsko-ugarski kralj Bela IV Arpadović i vodi razgovore s biskupima splitskim i krbavskim o južnim granicama Hrvatske. Hrvatsko-Ugarski kralj Ljudevit I proglasio je 1347. godine Krapinu slobodnim kraljevskim trgovištem. U vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku, u Krapinskoj je utvrdi održano pet hrvatskih Sabora (1598., 1599., 1600., 1605. i 1707. godine). Krapina je često mijenjala svoje vlasnike, najstariji vlasnici su bili hrvatski i ugarski kraljevi, a značajni gospodari ovoga grada bili su kneževi Celjski, obitelji Keglević i Drašković, dok su posljednji gospodari grada bile obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Osnivanjem «Kneippovog lječilišta» 1903. godine Krapina postaje središte zdravstvenog turizma gdje se godišnje lijeći oko 600 pacijenata posebnom prirodnom terapijom. Krapinu je svijetu učinio poznatom, kako tvrdi znanost, prof. Dragutin Gorjanović-Kranberger kada je 1899. godine na Hušnjakovom brdu otkrio ostatke diluvijalnog čovjeka. No, sve se glasnije čuje priča da su nalazište otkrili domaći ljudi i to slučajno kod kopanja pijeska kojim su zidali kuće. A dr. Gorjanović došao je u Krapinu tek četiri godine kasnije, 23. kolovoza 1899. godine, nakon uzastopnih poziva i to usput na proputovanju. Kranberger je tako naišao na najbogatije nalazište neandertalnog čovjeka i svakako je zaslužan jer je istražio i znanstveno obradio nalazište dajući veliki doprinos svjetskoj znanosti o fosilnom čovjeku. Nakon iskapanja, Kramberger je 1906. godine izdao prvu monografiju Diluvijalni čovjek iz Krapine. Iskapanja su trajala šest godina te se špilja u Krapini ubrzo uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka, popularno nazvanog krapinski pračovjekili dedek Kajbumščak. Znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis, ovaj pretpovijesni Europljanin prosječne visine 160 cm, ovdje je našao idealnu lokaciju za život u blizini šume, vode i hrane. Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda i mnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 130 000 godina. Ono je zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj, te uvršteno u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u svijetu. U tijeku je izgradnja novog Muzeja krapinskog pračovjeka, a s time i novo viđenje neandertalskog čovjeka i života na ovome području. Za novi Muzej krapinskog pračovjeka iz Francuske je stigla posljednja pošiljka rekonstrukcija krapinskih praljudi. Dermoplatične rekonstrukcije sedamnaestero likova i životinja činit će najveću dioramu na svijetu te će prezentirati život i kulturu neandertalaca. Riječ je o praljudima dobnih skupina od dvije do 40 godina čije su rekonstrukcije rađene od posebne silikonske mase, s pravom kosom, dlakama po tijelu, pigmentima, borama, a autorsko su djelo kiparice Elisabet Daynes. Rađene su prema odljevima neandertalaca i kostiju iz krapinske zbirke. Svaki od njih ima svoju priču, a tu su lovac, dijete s upalom uha, jedan hendikepirani pračovjek, starica uz ognjište, čovjek koji izrađuje oruđe, žena pod slapom. A kada se govori o ljudskome životu , treba spomenuti priče i legende o dobroti svetog Nikole, titulara ovdašnje župne crkve. Priče mu pridodaju zasluge za mnoga čuda, od toga da je umnožavao urode žita siromašnim seljacima, izbavljao nedužno osuđene, spašavao ribare i pomorce... Rođen je u bogatoj i vrlo pobožnoj obitelji te je nakon smrti roditelja sav svoj život posvetio nemoćnima, a naročito djeci. Kroz povijest je bio zaštitnikom mnogih regija i ljudi, a danas se smatra zaštitnikom djece i školaraca, trgovaca, pekara, pomoraca, ribara, putnika, zatvorenika, farmaceuta... Kako legende i priče često imaju svoje uporište u stvarnom životu, za očekivati je da će još mnoge biti ispričane jer je duga povijest krapinskog života prebogata događanjima. Kao posebnu zanimljivost valja spomenuti da je u to drevno sjecište putova tek 4. rujna 1886. godine stigao vlak i to kao odvojak pruge Zagreb-Zabok-Varaždin koja je puštena u promet iste godine. Željeznička pruga pak prema Gornjoj Stubici dovršena je 1916. godine, a od Krapine do Lupinjaka  i dalje prema Sloveniji puštena je  u promet 16. veljače 1930. godine. Zanimljivo je da danas vlak iz pravca Zagreba, odnosno Zaboka prometuje samo do Đurmanca. U željezničku mrežu prometnica u Hrvatskom zagorju uključena je 1956. godine i pruga za Klanjec te dalje do Kumrovca koji opet krajem 20. stoljeća ostaje bez željezničkog prometa. Na lokalitetu današnje župne crkve u srednjem je vijeku postojala romanička pa kasnije gotička crkva. Stara je crkva nakon mnogih pregradnji zbog statičkih i drugih razloga porušena 1901. godine, a na njenom mjestu je 3. studenog 1901. godine započela gradnja nove crkve po projektu Josipa pl. Vancaša. Bilo je to u vrijeme župnika Stjepana Vukovinskog. Crkva građena po uzoru na staru gotičku crkvu dovršena je 1903. godine kada je i posvećena. Unutar crkve je od stare preostala samo gotički presvođena sakristija ispod tornja te niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od 17. do 19. stoljeća. Novčane su priloge za gradnju dali krapinski vjernici i donator grof Ljudevit Kulmer sa suprugom. U crkvi stoji ploča s natpisom: “Crkva ova, u slavu Boga Svevišnjega i na čast sv. Nikole Biskupa, na mjestu prijašnje podignuta vlastitim glavnicama i prinosima područnih kapela B.Dj.Marije Jeruzalemske, sv. Florijana i sv. Triju Kralja te pobožnih darovatelja. Slavno je posvećena od zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića 27. rujna 1903.” Ova neogotička crkva koja dominira krapinskom panoramom ima tri lađe presvođene križnim svodovima. Srednja je zajedno sa svetištem iznutra duga 37 m, široka 9 m i visoka 14,6 m dok su pokrajnje lađe duge 24,7 m, široke 3,5 m i visoke 9,5 m. Toranj je nadograđen u razmjeru s visinom crkve i nanovo je dobio nov pokrov kao i zidnu žbuku. Prelijepe vitraje s imenima darovatelja i likovima svetaca na velikim prozorima, koji crkvi daju puno dnevnog svjetla, izradila je češka radionica C.L.Türcke. U crkvi su 1903. godine ugrađene vrlo vrijedne velike orgulje vrsnog orguljaša Heferera s gotskim ormarom po nacrtu arhitekta Bölléa. Sva tri oltara izvedena su po Vancaševu nacrtu. Glavni je u kombinaciji kamena i mramora, a dva postrana su drveni retabli.  Oko crkve je nekada bilo groblje, a na sadašnjoj lokaciji nedaleko od crkve, građani su dobili svoja počivališta od 1859. godine.   (povratak na opis puta)

     

     

    Franjevački samostan i crkva sv. Katarine - Krapina     

    Zdanje Franjevačkog samostana sa crkvom smješteno iznad rječice Krapinice na visini od191 m sačuvano je u svom izvornom obliku i spada u najvrednije spomenike ranog baroka u Hrvatskom zagorju. Samostan s vrijednim pilom Bogorodice iz 18. stoljeća nalazi se 500 m zapadno od župne crkve. Utemeljen je 17. travnja 1641. godine zaslugom gospodara krapinskog kaštela Franje Keglevića i sestre mu Ane Marije Keglević-Erdödy, supruge hrvatskog bana Sigismunda Erdödya, koja je oporučno ostavila 1000 forinti i 12 kmetova za podizanje samostana. Njezinu je odluku potvrdio  suprug Sigismund Erdödy, hrvatski ban, a provedba je napravio Franjo Keglević, tadašnji vlasnik Krapine koji franjevcima dodjeljuje zemljište na kojem je već bila kapela sv. Katarine sa svratištem za siromahe, čije se postojanje prvi put spominje 1547. godine. Prvi poglavar krapinskih franjevaca fra Đuro Jagatić postavio je 1640. godine kamen temeljac za novu crkvu. Rod Franjevca osnovan je nadahnućem sv. Franje Asiškog (1182-1226)

    koji osniva muški, ženski i red za ljude u svijetu. Sv. Franjo bio je iz bogate obitelji, ali je sve to napustio, uzeo je običnu vreću i stavio štrik oko sebe protestirajući protiv  bogatstva, vlasti i crkve. Red uz život po mjeri sv. Franje karakterizira briga o mukama u cijelom svijetu, borba za mir, njegovanje ekumenizma te podržavanje svih nastojanja za čistoćom i ljepotom prirode i ljudskog okoliša. Temeljem toga, papa Ivan Pavao II, 16. srpnja 1979. proglašava Franju zaštitnikom ekologa. U Hrvatsku su prvi Franjevci došli početkom 13. stoljeća, a ostavljaju trajne tragove svog djelovanja u Krapini. Tu su imali novicijat, studij filozofije, moralne teologije i retorike za one koji su se spremali za svećenike, a imali su i svoje ranarnike i ljekarnike. Crkvu i franjevački samostan je posvetio 24. srpnja 1657. godine zagrebački biskup Petar Petretić, a godina posvećenja upisana je u grb Keglevića na pročelju crkve. Radovi se nastavljaju 1668. godine kada barun Franjo Čikulini daje dograditi kapelu sv. Antuna s oltarom. Model građenja franjevačkih crkava zasniva se na tradiciji jednostavnih dvoranskih crkava koju su u sjeverozapadnu hrvatsku donijeli isusovci i uvode zrelobarokni način povezivanja arhitekture i crkvenog namještaja pa je tako i ovdje vidljiva jednostavnost. Crkva u Krapini koja spada u razdoblje ranog baroka u našim krajevima, jednobrodna je lađa s izdvojenim pravokutnim svetištem i kapelom s zapadne strane. Uz crkvu s istočne strane izgrađen je samostan u dvije etaže s nutarnjim dvorištem. U dvorištu ispred crkve nalazi se barokni stup iz 18. stoljeća s kipom Bezgrješne Djevice koji je u 2005. godini u sklopu renoviranja crkve također obnovljen. Toranj izgrađen nakon požara 1823. godine, uvučen je uz pročelje crkve i kroz njegovo podnožje ulazi se u samostan. Kod njegove obnove 2005. godine u kugli na tornju ispod križa nije pronađena nikakva povelja što je inače pravilo kojeg se crkva drži prilikom obnove. Unutrašnjost crkve sadrži ranobarokne, ali i kasnobarokne oltare. Na vrhu crkvene lađe nalazi se dar Nikole Bedekovića i supruge mu Franciske Cinderi, barokni oltar Majke Božje koji potječe iz 1763. godine. Oni također 1773. godine daruju lijepu propovjedaonicu ukrašenu biblijskim prizorima te svetačkim likovima Ivana Kapistranskoga i Bernardina Sienskog. Na stranicama propovjedaonice su personificirane stožerne kreposti. Rozina Ratkaj, supruga Ladislava Keglevića, podiže glavni bogato izrezbaren drveni oltar renesansne koncepcije posvećen sv. Katarini, a njezin sin Petar ga daje 1713. godine pozlatiti. Taj oltar koji dominira crkvom spada u najljepša dijela svjetske crkvene umjetnosti. U strahu od prodora Turaka na njega je navučena patina. Na atici monumentalnog oltarnog retabla vrijedna je slika Navještenje nepoznatog autora iz 17. stoljeća. Lijevi zid svetišta crkve oslikan je fresko slikama Ivana Rangelera, koje su nanovo renovirane. Oltar sv. Franje, iz istoga vremena, daruje Martin Sapun. Oltar Srca Isusova izgorio je 1996., a na tom mjestu napravljen je drugi prema izgledu onog iz 1765. godine. S lijeve strane nalazi se oltar sv. Antuna. U crkvi su 1898. postavljene orgulje iz radionice Josipa Bradla iz Maribora, a sada su tu Hefererove orgulje. U crkvi je grobnica obitelji Keglević kao i nadgrobna ploča Gašpara Bedekovića, a tu je i 1826. godine pokopan ljekarnik Ivan, otac Ljudevita Gaja. Na pročelju crkve nalazi se grb obitelji Keglević. Braća krapinskog samostana osnovala su 1752. Bratovštinu franjevačkog pojasa. Danas vode zajednicu Svjetovnog reda sv. Franje, pomažu mjesnom župniku, osobito u marijanskom prošteništu na Trškom Vrhu, upravljaju župom u Petrovskom, a vode i pastoralni rad u župi u Đurmancu. U samostanu postoji rijetka zbirka sakralne umjetnosti i biblioteka bogata rijetkim knjigama pa je 1650. godine crkvena knjižnica proglašena spomenikom kulture. Najznačajnije su “Biblija” tiskana u Baselu 1498. godine, “De exemplis et similituninibus rerum” tiskana u Veneciji 1499. godine te “Quaestiones de duodecim quodlibet” tiskana u Ulmu 1475. godine. Na brdu iznad samostana danas se vide samo temelji kapele sv. Josipa koju je 1705. godine sagradio, ban Petar Keglević.     (povratak na opis puta)

     

     

    Župa sv.  Ivana Krstitelja – Gornje Jesenje

    Crkva s jakim naglascima doba historicizma sagrađena je na dominantnoj lokaciji brda visokog 390 m. Na malom platou do crkve sagrađena je i župna kuća te cijeli kompleks dominira ovim krajem. U gradiću Ain Karim, dvadesetak kilometara južnije od Jeruzalema u hramu je služio svećenik Zaharije. On i njegova žena Elizabeta, iako već u poodmakloj dobi nisu imali djece. Jednog dana se Zahariji za vrijeme službe ukazao anđeo te mu navijestio rođenje sina. Zaharije mu nije vjerovao, kao ni ostalim stvarima koje je tada čuo te zanijemi i tako ostane sve do krštenja sina Ivana. Dječak je rastao boraveći u pustinji hraneći se jednostavnom, prirodnom hranom poput skakavaca i divljeg meda. Svi tekstovi koji kasnije govore o njemu, naglašavaju da je on glas koji viče u pustinji, glas koji upozorava, glas koji naviješta Isusa. Ivan govori nediplomatski, ali jasno propovijeda krštenje obraćenja i pripravlja na dolazak Mesije. Taj otvoren Ivanov način ne dopada se svećenicima niti farizejima pa kada je javno žigosao preljub kralja Heroda, ovaj mu je dao odrubiti glavu. On je zadnji prorok te predstavlja kraj jednog i početak drugog Saveza. Dio njegovih učenika kasnije slijedi Isusa pa tako Ivan i mrtav govori i propovijeda. U sjeni Strahinjščice, od kuda se širi slobodan pogled na prekrasan kraj pitomih brežuljaka, župa koja nosi ime Ivana Krstitelja, osnovana je 1785. godine do kada je

    Gornje Jesenje bilo u sastavu župe Radoboj. Današnjoj crkvi sagrađenoj 1858. godine, patroni su bili feudalni gospodari ovoga kraja, grofovi Keglević i Mošković. U crkvi koja pripada ranijem razdoblju historicizma, uz glavni oltar još je pet bočnih oltara, propovjedaonica i orgulje. Glavni oltar sv. Ivana Krstitelja datira u drugu polovicu 19. stoljeća. Od starog oltara kojeg je izradio 1862. godine Jakov Bizjak sačuvana je jedino slika slikara Horschlaiz Beča. U crkvi se nalaze još oltari sv. Valentina s kipovima sv. Petra i Pavla, oltar sv. Antuna Padovanskog, oltar Blažene Djevice Marije i oltar Božjeg groba. Na propovjedaonici iz 19. stoljeća nalazi se kip Boga Oca iz 18. stoljeća. Crkva je teško oštećena nakon drugog svjetskog rata i dugo vremena su ratne rane bilo vidljive na njezinom pročelju, a što se sve skupa savršeno uklapa u slijed događanja kod gradnje crkve koja je desetak godina stajala bez krova jer se nisu uspjela skupiti sredstva za njen dovršetak. Spominje se čak podatak da je i car Franjo josip na intervenciju župnika poslao novac za izgradnju crkve. U crkvi svakako vrijedi pogledati kameno stepenište zvonika koje svojom savršenom spiralom čine najvrjednije stepenište zagorskih crkvi. Iznad ulaza u jednobrodnu lađu crkve opločenu kamenim blokovima, nalazi se veliko pjevalište sa orguljama. Dvije stepenice povišeno je kružno svetište u kojemu se nalazi veliki glavni oltar. Jedna je to od najvećih crkvi na ovome području, a njen položaj na vrhu brežuljka čini je još većom iako se sama unutrašnjost doimlje ljudski toplom. Zanimljivo je da na zidovima i stropu crkve nema nikakvih fresko slika pa koloristička jednostavnost daje poseban smiraj cijelom ambijentu. Crkva je poznata po kipovima Jakova Bizjaka koji se nalaze lijevoj crkvenoj lađi na oltaru sv. Marije koji je napravljen 1864. godine. Uz novčanu pomoć Općine Jesenje u župnoj crkvi izgrađeno je i centralno grijanje, a uređuje se i fasada na župnom dvoru. Skida se stara žbuka sa tri strane objekta, a na  pročelju obnova je rađena sedamdesetih godina te nije potrebno skidati žbuku već će se samo obnoviti  bordure i kasnije sve zajedno obojiti. Mjesno groblje utemeljeno je niže crkve gotovo u središtu sadašnjeg naselja 1857. godine. Svima voljnim kontrolirane avanture i upoznavanja ovoga kraja preporuča se dolazak u Jesenje iz smjera Đurmanca. Crkva će biti dobar orijentir, a razigranost prostora mamac koji će nas sve dublje uvlačiti u prostor. A kada se stigne u naselje preporuka je popeti se još na brdo koje je nasuprot same crkve kako bi u potpunosti mogli doživjeti krajolik. Da bi doživljaj bio potpun treba i dalje nakon razgledavanja župne crkve ići uskom cestom preko Brda Jesenskog do Novog Golubovca. Ovo je najsjevernija  i najviša prometnica koja se prostire pobočjem Ivanšćice. A prolazak njome prava je pustolovina u vremenu i prostoru.  (povratak na opis puta)

     

     

    Kapela sv. Jakoba – Gorjani Sutinski ( Očura )

    Sjeveroistočno nad Radobojem vidljivo iz daljine kao malena crkva, a kad se uskim putem uz južnu kosinu planine prvotnog naziva Očure, sada Ivančice, popnemo na osamljeni 463 m visok plato brijega, ukaže se jedna od najvećih gotičkih crkva Hrvatskog zagorja, dobre orijentacije. Ta je crkva nekad bila uz živu prometnicu koja se protezala prema Lepoglavi pa je tako kao njen zaštitnik uz sv. Mariju, 1742. godine izabran sv. Jakov, zaštitnik putnika i hodočasnika. Bilo je to poznato bogato opremljeno marijansko svetište koje je sada neopravdano potpuno zamrlo. Samo se jednom godišnje i to na Uskršnji ponedjeljak ovdje zbiva veliko proštenje. Treba doći na taj proplanak i u predvečerje kad sunce polako gasi svoju svjetlost prepustiti se nezaboravnom pogledu na velik dio valovitog zagorja. Jednobrodna građevina čiji korijeni datiraju iz 12. stoljeća rađena je od kamena lomljenca s poligonalnim svetištem križnog svoda i potpornjacima. S obje strane je po jedna sakristija te masivni zvonik uz sjevernu stranu.

    Crkva se prvi put spominje 1639. godine, a po svodu i ostalim elementima datira se u kraj 14. stoljeća što se zaključuje jer su toranj i sjeverna sakristija građeni istovremeno s crkvom. Južna sakristija sagrađena je 1778. godine.  U početku su patroni kapele bili grofovi Erdödy, a u 18. stoljeću kada se obnavlja inventar kapele, patronanstvo na kapelom pripada obitelji Sermage. U II. svjetskom ratu na crkvu su 1944. godine pale dvije bombe i teško je oštećena te je i danas izvan funkcije. Sačuvan je samo zidni plašt te konzole s počecima rebara u svetištu.  Na popisu je spomenika kulture – kat. 0, prev. 02-474/37-65. Iz prvotnog posvećenja Blaženoj Djevici Mariji iz 1500. godine potječe drveni lipov kip Blažene Djevice Marije visine 125 cm, sada pohranjen u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Barokni su kipovi pohranjeni u župnom dvoru u Radoboju, a dva ključna kamena u Gradskom muzeju u Varaždinu. U svetištu su bila dva sloja fresaka - jedan iz 14. stoljeća, koji se danas više ne može vidjeti te drugi iz 15. stoljeća. Ulomci zidnog slikarstva nazirali su se do 1949. godine. Naporima Restauratorskog zavoda iz Zagreba započeta je obnova kapele, napravljena je rekonstrukcija zvonika te izveden novi pokrov i u potpunosti rekonstrukcija krovišta crkvenog broda, svetišta i sakristije pa je tako spašen arhitektonski vokabular.    (povratak na opis puta)

     

     

    Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

    Najpoznatije marijansko svetište u Hrvatskoj smješteno je na južnom obronku Vinskog Vrha, na nadmorskoj visini od 191 m. Najveće je to hrvatsko nacionalno marijansko svetište koje godišnje posjeti oko 800 000 hodočasnika te ima središnje mjesto u vjerskom životu hrvatskog naroda. Posjed Bistrica prvi se put spominje 1209. godine u povelji kralja Andrije kao posjed župana Vratislava, a župa Marija Bistrica s crkvom sv. Petra i Pavla u prvom popisu crkvi Zagrebačke biskupije 1334. godine. Godine 1731. na temelju čudotvornog kipa Blažene Djevice Marije i potoka Bistrice koji protječe naseljem, naselje mijenja ime u Marija Bistrica. Među poznatijim vlasnicima feudalnog posjeda Bistrica bili su ban Dionizije, ban Ivan Čus, Ivan Horvat, Mihael Konjski, grof Petar Keglević, grof Baltazar Patačić, grofovi Drašković… Mariju Bistricu posjedovao je oko 1786. godine grof Petar Sermage, a ženidbenim vezama posjed postaje vlasništvo grofova Keglević pa zatim grofova Jelačić de 

    Bužim. Godine 1851. ženidbom baruna Lazara Hellenbacha i Klotilde Jelačić Marija Bistrica postaje vlasništvo baruna Hellenbach čija obitelj i danas živi u dvorcu koji je očuvao i svoj izvorni interijer.Jednostavan i elegantan klasicistički koncept pročelja, ali i tlocrtne organizacije, svrstavaju taj dvorac među najljepše i najvrednije dvorce u Hrvatskoj.Marija Bistrica danas je ljupko naselje na čijem se području na svakom koraku osjeća duh prošlosti, ali i novo vrijeme koje neumoljivo dolazi. Tu se još njeguju stari zanati, znanja i umijeća. Tradicija se sve više cijeni pa je ovdje najviše registriranih majstora starih zanata na području Krapinsko-zagorske županije. Osim kovača, medičara i lončara, tradicijski se izrađuje i drvena galanterija. Licitarsko je srce simbol ljubavi i poštovanja te je i danas lijep sveprisutan suvenir. Tko je pak bio u Mariji Bistrici, a nije probao gvirc ili kako izgovara domaći živalj „gverc“, nije okusio dušu ovoga naroda. Stoljetno piće od meda, vina, i vode, jačine oko 10-12% rashlađeno ledom vrlo je osvježavajuće piće i generacijama je bilo ono što su današnjem naraštaju razne umjetne cole. Na žalost, pored majstora starih zanata koji izrađuju i sakralne suvenire od drva, gipsa i metala, sve je više kičerske plastike kojoj jednostavno ovdje nije mjesto jer grubo narušava duh zagorja i ovdašnjeg poimanja života. Ovo je mjesto od uvijek bilo mjesto okupljanja hrvatskih rodoljuba pa je tako tu donesena i odluka o osnivanju Matice ilirske koja je kasnije prerasla u Maticu hrvatsku. Ovdje je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“ te budnicu „Prosto zrakom ptica leti“. Omanja crkva na ovoj lokaciji se postupno gradila i obnavljala, a kao glavno svetište djeluje od 1648. godine. Naglo se razvija od 15. srpnja 1684. godine kada je u crkvi pronađen sazidan kip Majke Božje Bistričke. Gotički kip Majke s Djetetom Isusom narodni je rad u domaćem drvu iz vremena oko 1500. godine, visine 112 cm i crne je boje. Marijino lice na kipu, koji se prvotno nalazio u kapelici na brežuljku Vinski Vrh, sjaji jednostavnim osmjehom prostodušne seljačke majke iz Zagorja. Tijekom restauracije 1948. godine ustanovljeno je da tamna boja kipa nije izvorna, no snaga ove plastike nije u njenim likovnim ili stilskim karakteristikama već u duhovnom i religijskom smislu. Čudotvorni kip svojom magičnom privlačnošću mami hodočasnike koji ga pamte kao neizrecivu duhovnu ljepotu. Mons. S. Rittig, župnik sv. Marka u Zagrebu opisao je kip sljedećim riječima:
    “Biser bistričkoga svetišta je čudnovati kip Majke Božje Bistričke. Kip nije nikakva skupocjenost ni umjetnina. Ne odlikuje se nikakvom vanjskom ljepotom. Izdjeljan je iz drva i u prvi mah svojom skromnošću i tamnim obrazom čudno se doimlje duše, ali što dulje stojiš i moliš pred neobičnim likom, sve te više osvaja i obuzimlje, navru ti suze na oči i osjetiš unutrašnju ljepotu skromne Madone i obuhvatiš smisao biblijskih riječi: Nigra sum sed formosa – Crna sam ali divna.” Zbog prijetnje Turaka i straha da se kip ne uništi, tadašnji župnik Pavao ga 1545. godine kada su Turci provalili sve do Konjščine, krišom iz kapele nosi u župnu crkvu te ga je sazidao ispod kora. Kip je nakon četiri desetljeća, pojavom čudesnog svjetla koje je dolazilo ispod pjevališta nakon večernje Zdravomarije, pronađen 1588. godine za vrijeme župnika Luke. Zbog ponovne turske opasnosti kip je opet 1650. godine sazidan iza glavnog oltara tako da je iz stijene virilo samo Marijino lice. Kada je za vrijeme bistričkog župnika Ivana Molitorisa, a na poticaj zagrebačkog biskupa pavlina Martina Borkovića, kip 15. srpnja 1684. ponovno pronađen te stavljen na glavni oltar počela su se događati brojna uslišanja molitva i ozdravljenja. Prvo već dan nakon pronalaska kipa kada je prohodala bolesna djevojčica. Magdalena Paulec, plemkinja i patron župe, donijela je u bistričku crkvu svoju uzetu kćerku Katarinu koja je nošena oko oltara tri puta te čudesno ozdravila. Istog dana u turskoj Kaniži (Ugarska) ukazala se sedmorici utamničenih kršćana Blažena Djevica Marija i rekla im: “Nemojte se dječice bojati, nego imajte pouzdanje. Ja sam 40 i više godina bila slijepa, a danas sam primila vid u Bistrici. Zagovorite se poći onamo i bit ćete oslobođeni.” Doskora je oslobođena od Turaka Kaniža i cijela Ugarska. Glas o čudesnim ozdravljenjima pročuo se diljem Zagrebačke biskupije, po Štajerskoj i Ugarskoj te su sa svih strana u bistričko proštenište počele hrliti rijeke Marijinih štovatelja. Tako se od 1688. do 1786. godine bilježi 1109 čudesnih  događanja. Župsku malu crkvicu prvotno posvećenu sv. Petru i Pavlu 1711. godine dao je proširiti župnik Andrija Ivšić. Hrvatski sabor 1715. godine podiže zavjetni oltar na koji je postavljen Marijin kip te 1721. gradi cestu iz Zagreba preko Laza do Marije Bistrice. Početkom 18. stoljeća stara je župna crkva proširena i uređena kao proštenjarska crkva u baroknom stilu te je novouređeno zdanje na čast Majci Božjoj Bistričkoj na blagdan svete Margarete 13. srpnja 1731. godine posvetio zagrebački biskup Juraj Branjug. Župna kuća te četrdeset i jedna arkada oko crkve kako bi se dobio zatvoren proštenišni prostor, građene su etapno u vremenu od 1726. do 1753. godine. Arkade je oslikao slikar prof. Ferdo Quiquerez (1845. - 1893.) začetnik je hrvatskog realizma u slikarstvu. Radio je, po slikarskoj modi onog vremena, velike kompozicije na povijesne teme. Bio je veoma popularan za života baš na osnovi tih kompozicija, premda su mu manja djela (pejzaži, portreti i studije) mnogo kvalitetnija.
    Slikar Quiquerez naslikao je 22 slike u arkadama. Te slike prikazuju neka čudesa zabilježena u povijesti crkve i čudotvornog kipa. Slikanje tih freski slikar je počeo 1882. a dovršio 1884. godine.  O njima je rekao Kršnjavi: "Quiquerezove su najbolje radnje u crkvi sv. Marije Bistričke. Osobito je dobra slika Isus među pismoznancima. Slike su a tempera, a kasnije su kod čišćenja mnogo stradale. Mnogo bolje su sačuvane žive njegove improvizacije u područjima (arkadama) oko crkve! Primitivno rađene, mjestimično pogrešno risane, odišu ipak tolikom fantazijom, iz njih izbija toliki talent da ih svakako moramo ubrojiti među uvaženije spomenike  hrvatske umjetnosti. Ispod slika postavljene su mnogobrojne kamene ploče sa zahvalama Maci Božjoj. Kapelan Petar Berk 1756. piše na kajkavskom narječju hodočasnički priručnik i kratku povijest bistričkog prošteništa «Kinč osebujni slavnoga orsaga Horvatskoga». Župnik Josip Šandor Đalski godine 1791. miče stari i postavlja novi glavni oltar klasicističkog stila. Oltar ostaje sačuvan u požaru 1880. godine, ali je njegova daljnja sudbina nepoznata. Crkva 1879. godine dobiva današnji oblik iako se i dalje obnavlja i proširuje sve do 1882. godine zalaganjem župnika Juraja Žerjavića, a prema nacrtima njemačkog arhitekta Hermana Bölléa koji je sačuvao osnovnu ideju stare hodočasničke crkve. Crkva je bitno povećana, dograđen je masivan neobarokni toranj sa skladnom neorenesansnom biforom i neogotičkom kapom pokrivenom šarenim crijepom. Slaganjem nejednakih volumena i različitih materijala, Böllé je postigao slikovnu arhitekturu u isto takovom okolišu. Crkva je djelomično izgrađena na starijim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu.  Gradilo se u visinu misleći na prizor u krajoliku kojim će «grad na gori» iz daljine privući pogled hodočasnika. Crkvi je prošireno predvorje, uzdignuti svodovi, stari toranj povišen je za 10 m dodavanjem novog završetka. Crkva s figurativno izgrađenim pročeljem ima na vrhu kip Marije s Isusom, zatim kipove svetog Petra i Pavla apostola, a u sredini je lik Krista Kralja. Istih godina su ispred crkve podignute kapele svetoga Josipa i svete Katarine u obliku paviljona. Podignute su nove skladno građene arkade i uređen je velik cintor oko crkve zavjetnim slikama slikara Ferde Quiqereza, a koje prikazuju zgode iz života vezane uz čudotvorni kip. Historicističkim pristupom arhitekturi koja spaja i sublimira tradiciju sjevera i juga, srednje Europe i mediterana, crkva postaje reprezentativan spomenik sakralne arhitekture historicističkog razdoblja na ovom području. Za vrijeme obnove, na trgu ispred crkve bila je organizirana klesarska radionica zahvaljujući kojoj je crkva dobila kvalitetna kiparska dijela na pročelju, vanjskim kapelama te na oltarima. Monumentalne orgulje tvrtke Heferer s dva manuela i dvadeset registara koje su danas u funkciji u svetištu, građene su 1881. godine. Zagrebački nadbiskup dr. Ante Bauer uz asistenciju tada mladog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, okrunio je 7. srpnja 1935. godine kip Majke Božje s Isusom zlatnim krunama te proglasio Majku Božju Bistričku Kraljicom Hrvata. Za II svjetskog rata tadašnji nadbiskup Alojzije Stepinac sklonio je u Mariju Bistricu petnaestak umjetnika kako bi ih očuvao od ratnog vihora. Nacionalno svetište postaje poprište velikog kolektivnog rada niza umjetnika, slikara i kipara. No završetkom rata sve je stalo i dvije su freske ostale nedovršene, a jedna nije ni započeta pa ostaje samo u skici. Nikada nisu dovršene freske Željka Hegedušića – Rođenje Isusovo te Generalićev – Bijeg u Egipat, na lijevom zidu glavne lađe. Nije započeto Raspeče, Krste Hegedušića. Krajem 2007. godine prema preporuci konzervatorskog odjela odabrani su restauratori koji će prema spomenutim predlošcima oslikati freske na sjevernom zidu bazilike. U unutrašnjem prostoru crkve trijumfalni luk uresio je freskama prof. Zlatko Šulentić (1893.–1972. ). Pedesetih godina nanovo se uređuje crkva, sakristija se seli s južne na sjevernu stranu, u kapelama uz glavni oltar podižu se dva oltara. U lijevom jeruzalemskom mučeniku svetom Nikoli Taveriću, a desno svetom mučeniku Marku Križevčaninu. Prema odluci pape Pavla VI, 15. kolovoza 1971. godine tu je pred preko 150 000 vjernika služena svečana misa povodom XIII međunarodnog marijanskog kongresa. Hrvatski su biskupi 3. prosinca 1971. godine Marijino bistričko proštenište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke, Kraljice Hrvata. Nova zgrada uz put koji vodi prema Kalvariji i koja se ne uklapa u staro zdanje dograđena je u vremenu od 1968 do 1971. godine za vrijeme župnika Vinka Komeričkog, a po nacrtima arhitekta Stjepana Planića. Zgrada ima četiri kata, po dva za ispovijedanje i sa sobicama za ispovjednike. Temeljem zahtjevima Drugog vatikanskog sabora 1972. godine preuređeno je svetište s oltarom prema puku. Crkva je opet obnavljana 1983. godine. Najveće promjene svetišta u Mariji Bistrici nastaju 1998. godine dogradnjom vanjske crkve, mjesta gdje se odvijaju veliki vjernički skupovi. Čitavi kompleks projektirali su Marijan Hržić i Zvonimir Krznarić. Mramorni oltar i dva ambona djelo su Florijana Škunce. Rektor svetišta Zlatko Koren pokrenuo je 2007. godine inicijativu za izgradnjom kariona ili zvonosvira sa 26 zvona na prostoru otvorene crkve. Svako od zvona predstavlja neku hrvatsku regiju ili grad. Konstrukcija kariona prigodno je oblikovana pa se vide sva zvona koja i zvone i „pjevaju“ jer ima ih deset težih od 100 kg a ostali su manje težine pa se lako postižu milozvučja. Je li putovanje u ovo svetište samo po sebi dovoljan poticaj, ili je ipak posrijedi potraga za duhovnim identitetom, pitanje je na koje odgovara svaki hodočasnik no činjenica je da je hodočašće masovna pojava aktivnost, koja svoje korijene vuče još iz srednjeg vijeka. Pojam hodočašće sugerira kretanje, hodanje do odredišta. Latinska riječ peregrinus (hodočasnik), čiju su inačicu preuzeli romanski jezici, kao i engleski (pilgrim), znači stranac, ali i putnik duhom pa tako hodočašće ne podrazumijeva nužno hodanje, već potragu za duhovnim integritetom, traženje odgovora, ispunjenje zavjeta, izvršenje pokore… Već u 4. stoljeću na hodočašće se gledalo kao na oblik obveze, kušnje jer su putovanja stvarno bila vrlo opasna, dugotrajna, fizički naporna i skupa aktivnost. U početku se hodočastilo isključivo na odredišta koja su se vezivala uz Isusa, a onda su crkveni oci počeli ohrabrivati vjernike da posjećuju i ostale lokalitete koji su se vezivali uz smrt i djelovanje apostola, svetaca i mučenika. Među najpopularnijim kršćanskim hodočasničkim odredištima danas su Jeruzalem i Rim, Lourdes, Istanbul, te Santiago de Compostela u Španjolsko. Iako se još uvijek popriličan broj ljudi na hodočašće odlučuje iz religioznih pobuda, na putu se sreće velik broj onih koji su tu iz jednostavne želje za avanturom, zabavom, pješačenjem i izazovom. Posljednjih se godina pohađanje raznih lokaliteta koji nemaju nikakvu vezu sa vjerom, također može nazvati svojevrsnim hodočašćem pa tako među destinacijama kojima su skloni sljedbenici takozvanog popkulturnog turizma, osim Elvisove kuće, nalaze se i Novi Zeland (lokaliteti na kojima se snimao 'Gospodar prstenova'), Louvre (osobito nakon pojave knjige i filma 'Da Vincijev kod'), Tom's Restaurant (mjesto na kojem se druže likovi iz 'Seinfelda'), kao i grob Jima Morrisona u Parizu. U protekla dva desetljeća dogodila su se dva izuzetna događaja za ovo svetište u Mariji Bistrici, ali i za hrvatski narod općenito. Jedno od najvećih crkvenih slavlja u Hrvatskoj dogodilo se 9. rujna 1984. godine povodom tristote obljetnice ponovnog pronalaska kipa Majke Božje Bistričke, kada se slavila trinaeststoljetna obljetnica pokrštenja Hrvata koju je pratio veličanstven Nacionalni euharistijski kongres s preko 400 000 vjernika. Datum 3. listopada 1998. godine u kronici zbivanja svetišta i hrvatskog naroda upisan je zlatnim slovima jer je toga subotnjeg jesenskog dana Papa Ivan Pavao II posjetio Mariju Bistricu i pred više od pola milijuna okupljenih vjernika na početku misnog slavlja rekao: Danas sam došao k vama u ovo drago vam svetište naše nebeske Majke – Majke Božje Bistričke. Pred njezinim crnim likom toliko ste puta vi i vaši stari po njoj upućivali molitve Bogu. Ovdje sam kako bih zajedno s vama Bogu prinio žrtvu hvale i proglasio blaženim slugu Božjega Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac još je kao mladi koadjutor prigodom 200. obljetnice pronalaska čudesnog kipa u Mariji Bistrici 1934. godine zanosno govorio pred Crnom Gospom: “Obećajmo svi da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše”. Godine 2003. podignut je kip Svetog oca Ivana Pavla II. na ulazu u svetište na otvorenom blaženog Alojzija kardinala Stepinca. Rad je to kipara Zlatka Čulara. A na glavnome trgu nalazi se spomenik Martinu Borkoviću, djelo akademskog kipara Stanka Janića. Na prostoru podno Kalvarije sagrađen je prema projektu Roberta Someka samostan Bosonogih sestara karmelićanki, a ideja iz 1941. godine o gradnji samostana u Mariji Bistrici potječe još od kardinala Alojzija Stepinca. Sveti Otac Ivan Pavao II blagoslovio je kamen temeljac 11.09.1994. za vrijeme prve posjete Hrvatskoj, a njegovim posjetom Mariji Bistrici u samostan su 03.10.1998. ušle prve sestre. Službeno je samostan utemeljen 14. prosinca 1998. na svetkovinu sv. oca Ivana od Križa, karmelićanina i crkvenog naučitelja. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić posvetio je crkvu i blagoslovio Karmel 12. veljače 2000., a sestre karmeličanke istoga dana zatvorile su se u klauzuru. Red Karmeličanki je osnovan u 12. stoljeću na gori Karmelu u Svetoj Zemlji. Karmelićani na ovo područje dolaze 1904. godine u Sombor u Bačkoj, a u Zagrebačku nadbiskupiju u Remete dolaze 1939. godine. U Mariju Bistricu prve časne sestre milosrdnice dolaze iz Zagreba 1972. godine. U knjižnici Nacionalnog svetišta nalazi se primjerak drugog izdanja Berkeove knjižice „Kinch oszebuini szlavnoga orszaga horvatczkog“ tiskane u Grazu 1775. godine, a koja je najstarija knjiga o bistričkom prošteništu. Proštenište Marija Bistrica u 20. je stoljeću upotpunilo svoje hodočasničke sadržaje monumentalnom Kalvarijom na pitomom brežuljku sjeveroistočno od crkve. Početak gradnje Kalvarije pada u vrijeme drugog svjetskog rata. Uređivanje Kalvarije, započeto po zamisli nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, nedvojbeno se ubraja među posebno značajne pothvate. Posebni Umjetnički odbor za opremu svetišta, sastavljen od predstavnika crkve, na čelu s msgr. Pavlom Jesihom i od uvaženih stručnjaka, akademskog kipara Ivana Kerdića, slikara Krste Hegedušića, ravnatelja Konzervatorskog zavoda dr. Ivana Bacha, arhitekta Aleksandra Freudenreicha i dr., veoma je poduzetno djelovao tijekom rata i prvih poslijeratnih godina. U tom razdoblju, koje se može smatrati prvom fazom uspostave, Kalvarija je prostorno - urbanistički u potpunosti oblikovana i to po uzoru na izvorni koncept "Kalvarije na otvorenom", odnosno, "na brdu". Godine 1941. uspostavljene su prve četiri postaje: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Figuralne kompozicije spomenutih prizora, na velikim postamentima, isklesane iz kararskog mramora, djeluju iz daljine kao živi prizori. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji. Obnavljanje starih (1989. g.) i postavljanje preostalih jedanest postaja Križnog puta trajalo je od 1977. do 1990.godine. O tome je odlučivao Nadbiskupski odbor i bistričko svetište s marnim župnikom, dok je o umjetničkoj izvedbi brinuo dr. Antun Ivandija. Sredinom osamdesetih godina (1984.) podignuta je također i fontana s kipom Majke Božje, postavljena usred livade iz koje kreće uspon s početnim postajama "Via crucis". Kao svaki živi izvor, ujedno simbol života i vjere, fontana je ubrzo na tom mjestu postala omiljeno okupljalište hodočasnika. Glavna značajka kiparskih radova izvedenih na Kalvariji i na fontani u toj drugoj fazi obnove jest činjenica da svi od reda nose autorski potpis. U cjelini gledano spomenički kiparski kompleks Kalvarije djelo je kolektivnog autorstva kakvo u nas gotovo da nema svoga uzora. Realizirala ga je grupa kipara među kojima su danas već antologijska imena suvremenog hrvatskog kiparstva, Ante Orlić, Marija Ujević, Stanko Jančić, Krunoslav Bošnjak, te Ante Starčević i Josip Poljan.
    (povratak na opis puta)