ZAGORJEPUBLIC              - library

Ivana Gundulića 8;   49244 Stubičke Toplice;        tel.0038549282561, mob. 098205001;    MB 00843237       OIB 65304985845         ŽR 2360000-1101537584

POEZIJA

PROZA

objavljeno - Hrvatski planinar, 2011, br. 4,

Najzapadnijim dijelom Ivanščice

 INRI                                                                                                                                                                                                              Kad nakon burnih godina istraživanja svojih mogućnosti u alpskim vrhovima, jednoga dana dođe neminovno vrijeme smirenja, potraži se radost u običnim sitnicama koje više nisu samo začin života već sam život. A onda se iznenada, neplanirano kako se to obično događa u životu, sve okrene naglavačke i počinješ život za koji si smatrao da nikada neće biti tvoj. Meni se taj preokret dogodio 16. prosinca 2010. godine u dane predblagdanskih slavlja kad se već iščekuje dolazak novoga i naravno očekivano boljega. Tog dana u vatri obiteljske kuće izgubio sam ne samo materijalne stvari već i one bezbrojne sitnice koje čine život planinara. Izgorjeli su vodiči, stotine zemljovida, tisuće fotografija… Za vjerovati je da je pomoću vatre cijela priroda obnovljiva pa tako osim sjećanja i sve ostalo oko nas te je nakon početne izgubljenosti potrebno vrijeme kako bi se bar sačuvalo ono što jesmo. A noge svrbe, misli traže nove staze da bi se očuvalo psihičko i fizičko zdravlje. Naravno, nema više planinarske opreme pa otpadaju velike ture u alpama, otpadaju i zahtjevne ture po ostalom gorju i planinarenje postaje fizički malo zahtjevnija šetnja. Rade se ture po obližnjem gorju Medvednici, Ivanščici, Strahinjščici...

Planinarski Križni putovi                                                                                                                                                                       Zadnjih nekoliko godina sve se čejšće grade staze kojima je motiv vjerski turizam pa se tako u planinarenju počinje javljati pojam - Planinarski Križni putovi. U jesen 1987. godine grupa samoborskih vjernika organizira pohod križnim putovima uz usputne kapelice, crkve i raspela po Samoborskom gorju da bi se taj pohod kasnije pretvorio u niz križnih putova po samoborskom i žumberačkom gorju pa u Slavoniji, Podravini, Hrvatskom zagorju, a onda i po Medvednici pa tako nastaje i trasa puta prve vjerske planinarske obilaznice „Zagrebački romarski put“, koja je u popisu hrvatskih planinarskih obilaznica. U našim planinama imamo niz sličnih događanja, od južnog Velebita i Hvara pa do Ivanščice i Ravne gore, Pleternice i Požege … U desetoj obljetnici proglašenja blaženim kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, 2008. godine počelo se sa uređivanjem trase “Stepinčevog  puta”, kojega je osmislio dr. Edo Kušen iz Instituta za turizam Hrvatske, a prihvatila ga u realizaciju Turistička zajednica općine Marija Bistrica. No sam projekt se nastavlja i dalje pa tako Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije u suradnji s Javnim zavodom "Kozjanski park" kao vodećim partnerom te s RISO-Zavodom za razvoj in izboljšanje infrastrukture ter socijalnega okolja, Razvojnom agencijom Kozjansko, TZ općine Marija Bistrica, TZ grada Krapine, TZ Sjeverno zagorje , Javnom ustanovom "Park prirode Medvednica" i Gradom Sveti Ivan Zelina u sklopu Programa prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska 2007-2013  osmišljaju  projekt po nazivom "Marijanski hodočasnički put". Trasiraju se i ucrtavaju putovi u Hrvatskoj i Sloveniji. Za sada je u sjeverozapadnom dijelu hrvatske trasirano i označeno preko 400 km puta. Veliki dio tih putova obišao sam sa ciljem njihovih ucrtavanja u GPS kartu puta. O jednom dijelu tog puta riječ je u ovome članku. Radi se o dionici puta od Starog Golubovca preko Ivanščice do Lepoglave. Sama trasa nije previše zahtjevna, prolazi prekrasnim dijelovima Hrvatskog zagorja i po svojim obilježjima i te kako može biti zanimljiva planinarima.  O tome da li će Marijanski hodočasnički putovi imati svoje poklonike za sada je teško govoriti samo zbog činjenice da su vrlo zahtjevni. Zbog dužine gotovo ih je nemoguće obići pješke, zbog konfiguracije terena vrlo teško biciklom, a zbog prelazaka preko planinarskih dijelova nemoguće automobilom. Zapravo da bi se lagodno obišla bilo koja dionica potrebno je koristiti sva tri načina kretanja, a ja u ovome trenutku ne vidim izvodivost istoga. No, svakako će pojedini planinarski dijelovi tih putova i te kako biti zanimljivi prosječnom planinaru.

Ivanščica –najviša gora Hrvatskog zagorja                                                                                                                                     U srednjemu se vijeku Ivanščica zvala Očura, a danas se tako zove samo njezin najzapadniji ogranak kojime ćemo se baviti i u ovome opisu. Gora je svoje ime dobila po katoličkom redu Ivanovca koji su na sjevernom podnožju imali svoje posjede i utvrđene samostane. Početkom 20. stoljeća počelo se u imenu gore gubiti slovo „š“ i prevladavati ime Ivančica, ali je ispravan stari narodni oblik Ivanščica (usporedi sa imenima naselja Budinščina, Juranščina koja se nalaze na južnim padinama gore). Ivanščica se nalazi u središtu Zagorja i glavno joj bilo dominira nad ograncima kao i ostalim gorama na ovome području. Pruža se u smjeru istok-zapad u dužini od 27 km. Najviši istoimeni vrh visok je 1061 m.U najširem dijelu, između Belca i Ivanca, široka je 9 km. Cijela je gora omeđena cestovnim krugom Budinščina - Selnica - Belec -Zlatar - Mače - Golubovec - Lepoglava - Ivanec - Novi Marof - Mađarevo – Budinščina. Za razliku od drugih zagorskih planina, od cestovnoga kruga samo jedan odvojak ulazi visoko u planinu i samo u istočnom, nižem dijelu prelazi preko hrpta poprečna cesta. Gledana s južne strane valovi zagorskih brežuljaka i gorica blago se dižu do vrha planine i ta povezanost daje južnoj padini veoma pitom i miran karakter. Sjeverna padina, strma i manje razgranata, daje joj izrazito planinsko obilježje. Glavne planinarske vrijednosti Ivanščice, osim pet planinarskih kuća, cvjetni su proplanci na hrptu s lijepim vidicima i slikovite srednjovjekovne gradine na obroncima (Loborgrad, Oštrcgrad, Belecgrad, Milengrad, Grebengrad, Pusta Bela, Konjščina). Već 1893. godine podigli su planinari iz Ivanca drvenu piramidu na vrhu Ivanščice i kraj nje uredili sklonište i markirali stazu. Na vrh i po samoj Ivanščici izgrađena je prava mreža putova i staza pa svaki planinar može pronaći sebi primjerenu trasu hodanja. Na žalost mnogi od tih putova nemaju dobru planinarsku signalizaciju pa je potreban oprez i dobro poznavanje planine.

  Najzapadnijim dijelom Ivanščice                                                                                                                                                         Preporučam da se na ovu turu krene iz Lobora koji je dobro poznato odredište planinarskim sladokuscima jer je polazna točka na vrh Ivanščice stazom preko planinarske kuće “Majer“. U ovom lijepom zagorskom mjestu svakako treba obići crkvu Majke Božje Gorske koja je prva ljudskom rukom oblikovana vizura koja se otvara kada se s južne strane dolazi u Lobor. Položaj na kojem je crkva sagrađena, na brežuljku nazvanom Gora, bio je mjesto života još u prapovijesnom dobu kada je na njemu sagrađena gradina kako bi se kontrolirala cestovna komunikacija kroz uzak klanac ispod nje. U podnožju Gore u crnogoričnoj šumi parka Zazidja, stoji zavjetna kapelica Sv. Antuna, a u centru Lobora, na trgu je župna crkva Sv. Ane. Bogatu prošlost Lobora, upotpunjuju stare građevine Loborgrad te Pusti Lobor i Oštrcgrad koji su danas samo razvaline. Put dalje vodi uskim klanac, cestom uz potok Rieka pored  zgrada filterskih polja Zagorskog vodovoda. Odavde od šezdesetih godina prošloga stoljeća pitku vodu dobiva veliki dio Krapinsko-zagorske županije. Desno u klanac uz potok put vodi do razvalina Pustog Lobora, a mi nastavljamo lijevo cestom prema naselju Stari Golubovec. Ovo gotovo zaboravljeno naselje priljubljeno uz padinu Ivanščice ne tako davno bilo je vrlo živo. U vrijeme nagle industrijalizacije s porastom potrebe za ugljenom u ovdašnjim se rudnicima kopao mrki ugljen. Dolazili su tu zastupnici svjetskih firmi iz Budimpešte, Beča, Londona, Pariza... Siromašni seljaci iz najbližih sela ostavili su plug i motiku i s krampovima u rukama pošli u prva okna novog rudnika. U to vrijeme počela je nova povijest Golubovca, povijest ispunjena nadom. Rudarsko okno u Starom Golubovcu bio je glavni ulaz u jame, ali podatak o tome kada i na kojem mjestu su zabodeni prvi rudarski pijuci danas je nepoznat jer je i to kao i mnogo drugih događa iz prošlosti ostalo nezabilježeno. Sačuvale su se samo priče prenošene s koljena na koljeno, a u takvim pričanjima mnogo je toga zaboravljeno, ali vjerojatno, što je u ljudskoj prirodi i pridodano. Stari mještani tako govore da je još u drugoj polovini 18. stoljeća golubovečka dolina bila prekrivena šumom koja se spuštala od vrhova Ivanščice i ispunjavala dolinu čitavom dužinom. U centru sadašnjeg Novog Golubovca, stajala je nekada samo lugarska kućica. Danas je to novo naselje i općinsko sjedište, ali i sada mjesto „na kraju svijeta“ jer željeznička pruga korištena za prijevoz iskopanog ugljena izgrađena 1890. godine od Varaždina do Golubovca tu neshvatljivo završava iako je zaobišla „zid“ Ivanščice i nesmetano se mogla produljiti zlatarskom dolinom. Ugljenokopi su odavno zatvoreni pa staro rudarsko naselje životari poput izblijedjele slikovnice u koju još vrijedi zaviriti i pogledati slike kako se nekad živjelo, kako su rudarili naši stari, a kako to mi radimo jer i danas je ovaj kraj na neki način rudarska kolonija, ali sada se umjesto ugljena eksploatira kamen koji se kopa u obližnjem kamenolomu Očura. Multinacionalna kompanija Holcim je do 2018. godine dobila koncesiju za rušenje najzapadnijeg dijela Ivanščice pa se slika ovoga dijela svakim danom mijenja. Ja bih rekao na gorje.  Na ovome dijelu Ivanščice postoji nekoliko planinarskih staza, ali zbog njihovog neodržavanja, onima koji ne poznaju ovaj kraj gotovo je nemoguće kretanje. Marijanski hodočasnički put o čijem dijelu se ovdje govori, je na novo označen i vrlo se lako orijentira i bez problema prelazi preko Ivanščice na drugu strano do Lepoglave. U stvari, ovo je najstariji poznati put preko Ivanščice, a zna se da ga se koristilo još za vrijeme pavlina kad nije postojala sadašnja prometnica kanjonom Očure.

 Preko Ivanščice                                                                                                                                                                                         Za pješačku turu najbolje je automobil ostaviti uz cestu Lobor–Golubovec pored dobro uočljive table „Stepinčev put“, tristotinjak metara prije novosagrađene kapelice na cesti prema Golubovcu. Staza vodi u polje pa prelaskom preko potoka počinje lagani uspon uz šumu crnog bora pa preko polja, uz malu trošnu kapelicu poljskim putem u najviše dijelove Starog Golubovca do naselja Gornji Laboš. Put se tu pored kuća lagano uvlači u šumu Ivanščice. Hodanje smo započeli na 230m visine, a uspon uskoro postaje dosta strm iako u vršnim dijelovima vijuga padinom i penje prema prijevoju na 670m visine. Put cijelim dužinom prolazi šumom pa osim u donjem dijelu gotovo da i nema nikakvih vidika, ali je zbog šumskog hlada i te kako pogodan za ljetne uspone. Na putu postoji nekoliko raskrsnica, ali zbog postavljenih oznaka nema problema sa orijentacijom. Prelaskom na drugu, sjevernu stranu Ivanščice, hodanje se i dalje nastavlja lijepom bukovom šumom, ali sada položenijim padinama silazimo u dolinu. I tu postoji nekoliko raskrsnica putova, ali i dalje nema problema sa orijentacijom. Možda najzanimljivija raskrsnica je ona na 480m gdje lijevi odvojak vodi prema platou sa zgradama poluotvorenog odjela kaznionice u Lepoglavi i dalje do nekadašnjih livada Velike Košenine, a sada gusto grmovito područje ili pak do najvišeg vrha ovoga dijela Veliko Kalce…Oštro desno skretanje na raskrsnici nakon stotinjak metara vodi do pitke vode Maksovog vrela i nove raskrsnice čiji desni odvojak vodi preko zapuštenog kamenoloma Vudelje dalje do male kamene zaravni i lijepog vidikovca Vilinsku špicu pa prema vrhu Ivanščice, do kuda ima oko 15 km zahtjevnog hodanja. Ovdje nas ne treba zbuniti tabla na kojoj je zabrana kretanja jer se nalazimo u području poluotvorenog odjela kaznionice. Tim dijelom prolazi niz putova i planinarskih staza pa i 13 km duga kružna planinsko rekreativna i biciklistička staza. Malo niže zanimljivo je pogledati i crpilište jednog od najstarijih vodovoda ovoga kraja iz 1903. godine. Od tuda put je pokraj Bračkove pećine sve blaži spust u vršna vinorodna područja iznad Lepoglave i uskoro smo asfaltnom cestom u kotlini u mjestu Šumec, rubnom dijelu Lepoglave.

Ukupna dionica od Starog Golubovca do Lepoglave duljine je 7 km i lako se prođe za dva sata tako da ima dovoljno vremena i za usputna skretanja i uspone na obližnje vrhova koji gledani iz doline magično privlače iako im visina ne prelazi 727m. Dovoljno vremena ima i za ponovni povratak do polazne točke, ali treba naći vremena i za pogledati neke zanimljive lokacije Lepoglave, grada znanosti, umjetnosti i kulture. Lepoglava se prvi puta spominje 1399. godine da bi već 1674. godine pavlini dobili i dozvolu za dodjelu doktorata pa je Lepoglava stekla status prvog hrvatskog sveučilišta. Nova era mjesta započinje 1854. godine kada je samostan pretvoren u kaznionicu. Zgrada kaznionice u obliku zvijezda izgrađena je 1914. godine i bila je europski domet zatvorske arhitekture. No, više od arhitrkture ovi zatvori krojili su ljudske sudbine i svoj križni put tu su uz mnoga neznana imena prošli Josip Broz Tito, Moša Pijade, Rodoljub Čolaković, Šime Đodan, Alojzije Stepinac, Dražen Budiša, Hrvoje Šošić, Marko Veselica, Franjo Tuđman…Ljepši dio povijesti ovoga kraja vezan je pak uz čudesnu čipku, čaroliju konca za koju se vjeruje da su pred više stoljeća u Hrvatsku donijeli pavlini. Čipkarsko umijeće postupno je prihvaćeno među seoskim stanovništvom i ostaje tradicija. A tu je i nalazište poludragog kamena ahata, barokni biser crkva Sv. Marije, etno kuća i zagorska klijet…

Pomoću vatre cijela je priroda obnovljena. Možda ću i ja jednoga dana u šetnji gorama Hrvatskog zagorja ponovno naći put do najviših alpskih vrhova. Zašto ne vjerovati u to…