ZAGORJEPUBLIC              - library

Ivana Gundulića 8;   49244 Stubičke Toplice;        tel.0038549282561, mob. 098205001;    MB 00843237       OIB 65304985845         ŽR 2360000-1101537584

POEZIJA

PROZA

objavljeno - 1.dio - Hrvatski planinar, 2007, br. 5, str. 169-172
                     2.dio - Hrvatski planinar, 2007, br. 6, str. 206-210                          3.dio - Hrvatski planinar, 2007, br. 7, str. 256-265

Vrlo naporne alpske ture (ferate) u slovenskim alpama

  S veoma zahtjevnim stazama i osiguranim penjačkim putovima upoznao se svaki planinar koji je bar jednom išao u Alpe ako ne kao penjač, a ono svakako po divljenju kojim je gledao „čudne“ planinare koji u stijenama vise nad bezdanima. Za takove smjerove uspona gotovo se već udomaćio izraz „ferata“ koji dolazi iz talijanskog naziva via ferrata, a koji možemo doslovno prevesti kao željezni put, a u stvari označava alpski uspon osiguran klinovima, čeličnim užadima, ljestvama… No to opet ne znači da se svaki put s nekoliko klinova može nazvati feratom. No skoro je sigurno da svaki zahtjevan put označava smjer u alpama na kojemu ćemo manje ili više imati poteškoća u penjanju bilo zbog tehničkih zahtjeva, bilo zbog duljine ture, ali na kraju i puno zadovoljstva.
Jedan od osnovnih uvjeta ferate je da put ide stvarno strmim terenom, da ima vertikale, provjese, a željezna pomagala čine veći dio puta kojim se krećemo hvatajući se za stijene i pomagala. Po meni najbolji opis ferate dao je poznati slovenski penjač i pisac planinarske literature Tine Mihelič koji je rekao: „Ferata je put na kojemu planinar ne osjeća da hoda već pliza!“
Ferate u Alpama imaju dugu tradiciju, a u posljednjih nekoliko godina sve su popularnije, postale su pravi planinarski hit i odličan turistički mamac pa gotovo da nema planinara alpinista koji ako nije iskušao neki uspon, onda bar zbraja dane kada će to učiniti. Ovakvi usponi su nastajali radi dostupnosti do vrha, radi konkurencije među planinarskim društvima ali i narodima, radi državnih granica, a u posljednje vrijeme radi turističke privlačnosti. Sve se više čuje glasova kako takovih smjerova ima previše, planine su postale pretjerano dostupne, a to opet znači i jače na udaru raznoraznih ekoloških šteta. U Europi u ovome trenutku ima oko tisuću ferata pa je tako u zemljama u kojima su one bile gotovo nepoznat pojam kao što su Austrija, Švicarska i Francuska njihov broj premašio broj u Dolomitima koji se smatraju domovinom takovih putova. Ferate u Dolomitima zahtjevnije su od onih u Sloveniji jer na nekim njihovim dijelovima nema nikakvog osiguranja. Još je značajniji podatak da su nove ferate projektirane sve bezobraznije, do krajnjih granica provociraju i izazivaju na uspone po strmoglavim visinama, po dugim njišućim mostovima i ljestvama, a ispod cipela zjape stotine metara praznine. Sve s namjerom da se adrenalin razlijeva na sve strane. Da li su zapravo takovi smjerovi velika prevara jer su pravim alpinistima nezanimljivi, a ostalim jednostavno preteški? Najnoviji trendovi govore da ferate nemaju nikakve veze s adrenalinom i da je to samo u interesu profita. Prepuštam svakome od vas da sami razmislite koliko ima adrenalina kada ste privezani sa svim mogućim osiguranjima, istina nad vrtoglavim provalijama i da li je to virtualna samoprijevara. Ja bih tek rekao da svi znamo kako „vrući telefoni“ nisu pravi seks, ali opet mnogi od nas uživaju nazivajući ih.
Velike klasične ferate u Alpama među kojima su neke vrlo zahtjevne gradili su ljudi koji su bili stručnjaci i planinari i ljubitelji prirode pa su postale magnet koji privlači vrhunskih planinarskim doživljajem. Neke su izrazito slikovite i ako na isti vrh možete doći smjerom „s rukama u džepovima“ ili feratom, svakako će iskusni planinar birati ovaj drugi smjer. Graditelji su postavili željezna pomagala u maštovitim visokogorju i praktično nepenjačima omogućili osjećaj uspona u stijeni u divljini planine.
U susjednoj nam Sloveniji za sada nema naznaka gradnje novih ferata, a postojeće u Julijskim Alpama i Kamniško-Savinjskim Alpama slove za jedne od ljepših, dosta zahtjevnih i nama relativno blizu pa se sve veći broj hrvatskih planinara okušao u, ne mogu reći savladavanju planine na ovaj način, već u istinskom užitku doživljaja planine. Ne zavaravam se činjenicom da će staze o kojima ću u nastavku govoriti, ispuniti baš sva očekivanja ili pogoditi „pravo“ mišljenje svakog čitatelja i planinara. Svaka staza i te kako je podložna osobnim osjećajima u danom trenutku pa je vrlo teško biti naučno objektivan. No, uvjeren sam da ako ovaj opis nekoga od vas privuče na neku od njih, sigurno neće biti razočaran ni jednim od spomenutih pravaca.
U Kamniško-Savinjskim Alpama nema izrazitog primjera ferate, ali u vrlo zahtjevne ture baš zbog nedostatka željezarije, spadaju Kopišnikov put na Ojstricu i Kremžarjev put na Jezersku Kočnu, a moji favoriti svakako su uspon na Mrzlu Goru iz Okrešlja te uspon na Grintavec od Češke koče preko Mlinarskog Sedla. U vrlo atraktivne i ne baš previše naporne uspone uvrstio bih još uspon na Križ (Koroška Rinka) preko sjevernog grebena te izuzetnu vertikalu uspona na Veliku Babu iz Ledina. U grupu ferata može se staviti izuzetno naporno prečenje Dolgoga Hrbta ali i uspon na Tursku Goru kroz Turski žleb.
U Julijskim Alpama ima veliki broj napornih tura iako gotovo bez željezarije, a prvenstveno bih tu stavio prekrasan uspon na Škrlaticu iz Krnice, uspon na Rjavinu iz Pekla, Vrbanove Špice, uspon na Jalovec iz Tamarja preko Kota, uspon na Bavški Grintavec sa sedla Kanja, staza  uz sjevernu stranu Kanjavca te slovenski smjer uspona na Mangart. Ima još čitav niz smjerova i uspona koji u sebi sadrže vrtoglave užitke, no kako su to tek samo dijelovi cijelog puta neću ih spominjati u ovome napisu. A u feratama neizostavna je prekrasna Hanzova pot na Malu Mojstrovku, Tominškova pot na Triglav, Kopiščarjeva pot na Prisank (prije Prisojnik), Hanzova pot na Prisank te uspon na Triglav preko Plemenica.
Posebno su zanimljive i ferate koje spadaju već u talijanski dio Julijskih Alpi kao što su Montaž preko Pipanovih ljestva te izrazito popularne Via Italiana na Mangart i Via della Vita na Vevnicu. U ovom opisu zadržati ću se samo na Sloveniji govoreći o svakom gore spomenutom usponu. Više o svim tehničkim detaljima može se pročitati u vodičima koji opisuju alpsko područje.
Kod opisa puta samo napomena da je samoosiguranje na penjačkim putovima vaša osobna stvar, ali manje iskusnim planinarima više nego preporučljivo. To opće ne znači manje užitka. Naprotiv, samoosiguranje daje osjećaj veće sigurnosti pa se možemo predati potpunim užicima druženja s planinom. Nije naodmet ponoviti da se u ovakve planinske ture ide spreman, a to znači da imamo kondiciju i fizičku i psihičku, da imamo određeno iskustvo i svu potrebnu opremu. Od same fizičke kondicije ovdje je puno važnija psihička stabilnost. Strah od visine, tj. strah od dubine pod nama ne može se nadoknaditi nikakvom fizičkim snagom. Možda se i zbog toga na mnogim penjačkim putovima usponi započinju s izrazito teškim detaljima kako bi svi oni koji nisu sigurni u sebe jednostavno odustali jer to kasnije može biti vrlo problematično. I tu treba primijeniti načelo postupnosti od lakših do teških tura pa makar i koju godinu pričekali jer planina još bude tu.
Od opreme za ovakvo planinarenje osim standardne planinarske opreme obavezna je kaciga i penjački pojas jer sve vrste "roling stonesa" na takovim smjerovima je opće stanje. I najmanji kamenčić koji pada s velike visine može vam napraviti najblaže rečeno, veeeelike nevolje. A samoosiguranjem ako vam i ne treba kod penjanja, odlično će poslužiti kod odmora ili eventualne trenutne slabosti. Korisno je imati dobre planinarske cipele, ne pretvrde kako bi što bolje osjetili stijenu ili željezno pomagalo te rukavice jer je čelična užad vrlo često oštećena i ruke se mogu ozbiljno ozlijediti. Svakako je dobro imati i cepin i dereze jer su ovo smjerovi koji i u ljetnom razdoblju mogu imati zasnježene padine.
Posljednjih nekoliko godina često sam se penjao po različitim označenim i neoznačenim planinarskim putovima u Kamniškim i Julijskim Alpama, a prošlog ljeta prošao u dva mjeseca gotovo sve ferate pa na neki način mogu biti objektivan u njihovom opisu iako to nemojte doslovno shvatiti. Ako želite u planini potražiti svoj mir i upoznati planinu na drugi način ili jednostavno želite napraviti korak naprijed u vašemu planinarenju onda krenimo skupa na neke od najljepših vrlo teških planinarskih alpskih tura. Na nekima od njih imati ćete jedinstvenu priliku slušati kako tišima grmi.
 
U Kamniško-Savinjskim Alpama
U području Kamniško –Savinjskih Alpi zadnji vrh na koji sam se popeo bila je Ojstrica. Zbog čudnih predrasuda smatrao sam da je sve drugo interesantnijim tako da je Kopinškova pot bila pravo otkriće. I veliko zadovoljstvo jer je to ispao jedan od najstrmijih, najtežih, ali zbog okruženja i najljepših uspona u Kamniško-Savinjskim Alpama. Uspon započinje u Logarskoj dolini kod Doma planincev na 837 mnv gdje se uđe u šumu i relativno strmim usponom za sat vremena dođe do široke poljane s Kočom na Klemenči jami na 1208 mnv. Odavde na vrh Ojstrice vodi staza prema Škarjama, a onda na oko 1500 mnv kod dobro označenog križanja skrene lijevo i dobrim planinarskim putem ide do Škrbine, sedla između Ojstrice i Krofičke na 1800 mnv. Tu započinje vrlo zahtjevna staza puna neprestanih planinarskih iznenađenja nazvana po celjskom alpinisti Andreju Kopišniku – Kopišnikova pot. Kad se prihvatimo prvoga klina gotovo da ih više ne ispuštamo do samog vrha. Staza jednostavno ne da predahnuti koliko zbog težine, a više još od ljepote kojom si okružen. Sve je prepuno oštrih rubova, provalija, polica i kad za oko 3 sata staneš na 2350m visok vrh duša vriska od veselja jer si se doslovno popeo stepenicama prema nebu. Pogled se naprosto utapa u ljepoti kojom si okružen, a radoznalost u tebi prepoznaje druge ciljeve.
Od Doma planinacev do slapa Rinka na drugom kraju Logarske doline ima nekih 3 km puta. Penje se uz zanimljiv stometarski slap u ledenjačku dolinu Okrešelj koja je polazišna točka za uspone na Mrzlu goru i na Tursku goru, a svaki u trajanju od oko 2.30 sati. Prvo je odvojak na lijevo u Turski žleb na 1450 mnv i uspon započinje laganom šetnjom lijevo-desno i to nekih 400 m, a onda počinje jedna od najzagonetnijih staza na ovome području. Radi se o uskom gotovo vertikalnom klancu u kojega stalno pada kamenje s preko 2000 m ili još gorje, siparom se valja neki kamen kojeg je pokrenuo nepažljivi planinar gore visoko ispred vas. Uspon nudi dvije varijante – onaj po siparu i onaj po raznim željeznim pomagalima postavljenim u desnu stijenu. Iako sama staza u ovoj drugoj varijanti ne prelazi visinu od nekih desetak metara iznad tla, cijeli je prostor poprilično tjeskoban i nevjerojatno je koliko sam puta prisustvovao pravim planinarskim morama kada se planinar ispred vas jednostavno ukoči u stijeni. Uvijek pomaže strpljiv razgovor i najčešće svi onda pobijede strah i idu dalje. Mora se priznati da ovim smjerom ide veliki broj ljudi koji su potpuno nespremni za Alpe jer se mamcu zvanom Turski žleb ne mogu oduprijeti. Sve je puno lakše kada se dođe na prevoj na 2114 mnv i onda je put do vrha Turske gore na 2251 mnv prava šetnja. Ja sam se samo nekoliko puta penjao Turskim žlebom ali ga obavezno koristim za brzi silazak u dolinu koji omogućava dobar sipar.
Drugi mamac koji strahovito privlači planinare svih mogućih sposobnosti je osamljen vrh Mrzle gore na koju je zbog pograničnog područja dugo vremena bio onemogućen uspon. Zahvaljujući tome ova je planina ostala sačuvana od željezarije pa je uspon na nju pravi izazov u kojem se i te kako razmišlja, a ne samo mehanički hoda pa se na žalost na ovoj planini događa velik broj planinarskih nezgoda. Uspon započinje u Mrzlom dolu iznad Okrešlja nešto više iznad raskrižja na kojem smo išli u Turski žleb. Odmah nakon desnog skretanja i kratkog uspona uđe se na položeniju livadu, a onda slijedi gotovo stalna vertikala u čvrstoj stijeni sve do vrha na 2203 mnv. Na vrhu je metalni križ i veličanstven pogled na cijelu ovu skupinu Alpi, ali i daleko u Austriju.
Iako nije klasična ferata, uspon na Jezersku Kočnu iziskuje svo planinarsko iskustvo, izuzetnu psihičku i fizičku spremnost, ali daje i neponovljiv osjećaj druženja s planinom. Za početnu točku uspona preporučam Češku koču na 1540 mnv do koje se dođe za 2 sata hoda kroz šumu iz Zgornjeg Jezerskog. Kočna je vrlo krušljiva grebenasta planina s velikim provalijama i dva vrha. Jezersku Kočnu s 2540 mnv i Kokrsku Kočnu s 2520 mnv povezuje razrovan greben crvene stijene u kojega stalno za nevremena udaraju gromovi. Na putu kojim se ide prema Mlinarskom sedlu nalazi se skretanje desno prema Kočni. Iznad tog područna obično se dugo zadržava snijeg iza kojega se ulazi u stijenu na Kremžarjev put nazvan po domaćinu Francu Kremžarju koji je put otkrio prije stotinu godina. Put vodi gotovo stalno po grebenu. Dovoljno je reći da je izuzetno atraktivan i s nekoliko duhovitih prolaza. Pri vrhu se odvaja od grebena i ulazi u sjevernu stijenu nad Dolško škrbino gdje lijevim odvojkom započinje Špremova pot na Grintavec. Put se nastavlja istočnim grebenom po policama između raznih stupova, a najduhovitiji je znameniti uski prolaz na kojemu treba skinuti ruksak i propuzati nad provalijom na drugu stranu kako bi opet grebenom došli na vrh Jezerske Kočne. S oba je vrha lijep pogled na Savsku dolinu, na Karavanke, na Julijske Alpe i na Jezersko. Od jednog do drugog vrha treba oko pola sata, a da bi se popeli od Češke koče treba oko 3.30 sati. Da bi doživljaj bio potpun preporučam silazak jednim dijelom istoga puta pa uspon na Grintavec i onda silazak do Cojzove koče na Kokrskom Sedlu ili vrtoglava varijanta silaska na južnu stranu Kočne velikim područjima sipara, pa prekrasnim travnatim područjem Dolci i kroz šumu u dolinu Kokre.
Kada se popne kroz Turski žleb umjesto na Tursku goru može se nastaviti na drugu stranu još oko 1.30 sati prema Skuti, a onda slijedi svakako najizazovniji dio u Kamniškim alpama. Prečenje Dolgoga hrbeta avantura je koju ćete po povratku još danima sanjati u sigurnoj toplini kreveta. Još je veći izazov ako se odlučite za varijantu autom do Zgornjeg Jezerskog pa 2 sata hodanja kroz šumu do Češke koče na 1540 mnv. U fantastičnom amfiteatru livade kod Koče možete se izležavati satima, a da ni jednog trenutka nećete pomisliti da gubite vrijeme. Uspon započinje u siparu uz šum slapa i kad se nakon sata hoda uđe u stijenu slijedi žestoko naporan uspon sve do Mlinarskog sedla na 2334 mnv. Desni odvojak ide do vrha Grintavca, a lijevi u famozni Dolgi hrbet koji iako ima nekih 500 m zračne duljine nudi čitav niz uspona i silazaka i provlačenja pa cijelo vrijeme balansirajući iznad provalija jedva sačekate neki mirniji dio za odmor. Ovaj sam hrbet prošao nekoliko puta u oba smjera. Jedanput u kišnom oblaku, jedanput u maglenom oblaku, jedanput po noći, a ostalo po suncu i iako sam u početku i ja smatrao da je lakše hodati kad se ne vide provalije i opasnosti koje prijete, nakon jednog prelaska po sunčanom danu,  tvrdim da onaj tko se nije okupao u suncu na Dolgom hrbetu, nije nikada osjetio ljepotu Alpi.
 
U Julijskim Alpama
Lepo Špičje koje kao zid štiti Triglavska jezera s lijeve strane kada se ide prema Triglavu, najčešće većina planinara vidi samo s razine puta uz jezera i nikada neće shvatiti, diveći se ljepoti doline jezera, kakovu ljepotu prepušta ako se ne popnu na ovu izuzetno zanimljivu goru. Od Koče pri Triglavskih jezera na 1685 mnv pa do Zasavske koče treba oko 5 sati što je jedanput više nego za put uz jezera. Put je vrlo zahtjevan, a pogledi su fantastični na jezera, na cijele Prehodavce, Triglav, Vršić, Jalovec, Kanin…  Cvjetna polja i provalije stalno su oko vas, vrlo često je sve prepuno gamsova koji se poput manekena nastavljaju ispred pogleda prema dubini u kojoj se svjetluca voda jezera. Kada se popne do vrha Velikog Špičja na 2398 mnv slijedi nekoliko spuštanja i dizanja po grebenu do Malog Špičja na 2312 mnv i onda tek pred Zasavskom kočom jači silazak na 2071 mnv.
I Vrbanove Špice pokraj kojih sam godinama prolazio na putu prema ili sa Triglava otkrio sam slučajno kada sam ostao dulje no obično u Staničevoj koči koja je inače moje omiljeno odredište u Kulijskim Alpama. Iako su vrhovi daleko niži od onih u okruženju, vidici su fantastični, a sama zahtjevnost puta daleko je viša no što to izgleda iz daljine. Put uspona započinje u Kotu, prvoj lijevoj dolini do poznatih Vrata. Standardni je uspon kroz šumu i nešto više sve do područja zvanog Pekel na 2000 mnv. Malo iznad Debelog kamena se skreće na desno, na pot Lojzeta Rekarja i započinje sa žestokim usponom po travnatom terenu, a kojega ubrzo zamjenjuje stijena. Ima čitav niz provjesa, vertikala, provalija, osiguranje je dobro, ali nas cijelo vrijeme nervira krušljivost terena pa ponekad imate osjećaj kao da hodate kamenolomom. Nakon 300 m uspona staza ide dalje gotovo istom visinom ali sa čitavim nizom uspona i silazaka sve do vrha na 2408 mnv. Dalje do Staničevog doma ima oko 30 minuta lagane šetnje. Na samim Špicama hoda se oko 2 sata, a cijeli uspon iz krme preko Špica traje oko 6 sati.
Kada idemo istim putem iz Kota, nešto više od raskršća za Vrbanove Špice je lijevo skretanje za Rjavinu, goru koja inače izgleda dojmljivo ma s koje strane je gledali. Nakon nešto sipara uđe se u stijenu i slijedi vertikalno zahtjevno penjanje u stijeni uz dosta željeznih pomagala. Pogled na samu sjevernu Triglavsku stijenu i područje ispod nje naprosto je zadivljujući. Vertikala završava nešto prije vrha do kojeg još treba ići položenijim smjerom do 2532 mnv. Kada sam prvi put bio na Rjavini, lagani uspon iz smjera Staničeve koče, iz kotline su najednom izronili neki planinari pa sam u znatiželji pogledao preko stijene od kuda su došli. Jednostavno nisam vjerovao da je to moguće da se ljudi popnu iz te provalije. No put je dobro osiguran i veoma tekuć pa nema većih problema kod uspona koji traje ukupno oko 6 sati.
Nevjerojatno je s koliko zabluda čovjek hoda po području kojega smatra dobro poznatim. Jedno takovo je područje Kanjavca, 2568 m visokog vrha koji strši između Triglava i Prehodavcah. Uspon na sam vrh je jednostavan kao i staza kojom se ide Hribaricama uz njega na relaciji Zasavska koča Tržaćka koča na Doliču. No stvar postaje sasvim drugačija ako se odluči za isti smjer, ali sjevernom stranom Kanjavca. Put na južnoj strani ove planine može se nazvati vrlo prometnim autoputom, onda za onaj skriveni u sjeni sjeverne stijene mirne duše možemo reći da je samotni dragulj na kojemu čete vrlo rijetko nekoga sresti. Ovaj put koji gotovo ima stalnu visinu, malo gore – malo dolje,  slovi za jedan od najdrskije napravljenih putova u Julijskim Alpama. Put Mire Marko Debelakove po Kanjavčevim policama ima čitav niz uskih polica, staza je tek nešto šira od čovjeka, gotovo nema željezarije, a ono što postoji često je istrgano i svaka nesmotrenost poput udara ruksakom u stijenu znači pad u provaliju od tisuću metara. Da bi se ušlo na ovu stazu treba se od Zasavske koče spustiti prema prevoju ispod Vodnikovog Vršca kod 7. jezera pa se strmo dignemo do 2021 mnv. Ovdje je travnati dio koji može biti vrlo opasan zbog skliskosti, no ni dalje nije puno bolje i slijedi avantura u kojoj oni neiskusni bolje da odmah odustanu. Neće im biti krivo zbog toga. Cijeli je put adrenalinska pumpa i  iako su vam u glavi upaljeni svi alarmi, treba se bar na trenutak prepustiti fantastičnim vidicima, zavodljivoj prirodi jer za nekih sat vremena dođe se u mirnije područje.   
Najviši vrh u južnom dijelu skupine Jalovec je osamljeni Bavški Grintavec na kojemu će svaki planinar pronaći ono nešto zbog čega se treba potrošiti oko 5 sati hoda i popeti na 2347 m visoki vrh. Kao ishodišnu točku predlažem Koču pri izviru Soče od kuda se još može produžiti autom uz korito Suhog potoka pa kod rampe ostavi auto, skrenuti u korito potoka i onda nastavi klasičnom turom kroz šumu, pa nisko raslinje i na kraju sipar prema sedlu Kanja koji se nalazi na desnom kraju planine. Do tu se uživa u pogledu i mnoštvo raslinja, a i životinje nisu rijetkost, no dalje slijedi vrtoglava avantura u vrlo krušljivoj stijeni. Staza je dobro osigurana i maštovito postavljena po grebenu s nekoliko vertikala, ali i provlačenja i traži potpunu koncentraciju naročito ako se istim smjerom ide dolje. Dalje se može nastaviti travnatom stazicom prema Jalovcu što garantira višesatno uživanje.
A za put na pravi spomenik Julijskih Alpi, na veličanstvenu stijenu Jalovca preporučam onaj iz doline Tamar preko Kota. Od tuda postoje dvije podjednako atraktivne varijante uspona, a ja preporučam onu kroz sjeverozapadni greben Jalovca. Naime na Kotu je postavljen novi bivak na 1965 mnv koji može poslužiti kao odlični mjesto odmora u nevjerojatno lijepom okruženju. Od bivka do Kotovog sedla na 2134 mnv ide lagana staza travnatim područje, a sve u sjeni jalovčeve gromade koja se obrušava na vas. Slijedi ulaz u stijenu i put s puno željeznih pomagala ali po vrlo krušljivoj stijeni. Pogled se često gubi u dubini Koritnice ili na Mangartu, drugom velikanu kojega gotovo možete dotaknuti, a opet treba satima hodati da bi se stiglo do njega. Jalovec i Mangart dva su snažna alpska diva. Jalovec je šesti vrh po visini u Sloveniji, a Mangart je na trećem mjestu, no po posjećenosti odmah su iza Triglava, nacionalnog simbola Slovenaca. Privlačnost ovim stijenama osim njihove monumentalnosti pridonosi i veličanstveno okruženje mnoštva prelijepih vrhova, čarobnih potoka, slapova, rijeka i jezera te nevjerojatno raznoliko životinjsko i biljno bogatstvo. Usprkos tome ili baš zbog toga što Jalovec spada među najposjećenije vrhove slovenskih alpi, još uvijek važi za tešku planinarsku turu i na njega penju samo iskusni planinari. Prvi se na Jalovec iz Koritnice popeo Karl Wurmb s domaćim vodičima Črnutom i Strugulcem 1875. godine, a s Planice napravio je to devet godina kasnije slavni Julius Kugy i Andrej Komac. Iza njim puno je planinara bilo na ovoj stijeni, puno ih je odustajalo, a na žalost mnogi su tu ostavili i svoje živote. Vrh Jalovca nije baš velik, ali je zato pogled više no širok. Na sjeveru su šiljati vrhunci Ponci, na istoku Majstrovka iza koje se šepure Prisank, Razor, Špik, Škrlatica, nešto južnije je lako prepoznatljiva stijena Triglava sa čipkom vrhova oko sebe, južno je dragi Bavški Grintovec, pa talijanski dio alpi, a leđa ti se naslanjaju na stijenu Mangarta… Do vjetrovima oplakivanog 2645 m visokog vrha treba oko 6 sati hoda od Doma u Tamarju. Uspon na ovu planinu treba apsolutno izbjegavati za bilo kakvog vjetra jer na izloženom grebenu udar vjetra može vas ponijeti u smjeru za koji nikako još niste spremni. Za silazak predlažem smjer preko Jalovške škrbine koji gotovo ničime ne zaostaje za onim kojim smo se popeli.
Susjedni Mangart sa svojih 2678 m vrlo je posjećen prvenstveno zahvaljujući jedinstvenoj cesti u Julijskim Alpama izgrađenoj pred II. svjetski rat i koja ide do 2070 m visine, a Mangartska koča na 1906 mnv idealno je izletničko odredište. Poslije rata Mangart je razdijeljen graničnom crtom između Italije i tadašnje Jugoslavije. Da se ne bi dva puta prelazila granica na putu prema vrhu, Planinsko društvo Tolmin odlučilo je izgraditi novi smjer po južnoj strani stijene, danas poznat kao Slovenski smjer na Mangart. Zanimljivo je da su zbog istoga razloga nastali i poznati smjerovi Hanzova na Prisankk i Hanzova na Mojstrovku. Put Na Mangart trebao je graditi poznati graditelj planinarskih puteva Anton Kravanja-Kopiščar, no po dogovorenom poslu izdalo ga srce u kanjonu Mlinarice. Posao se ipak napravio i put južnom stranom Mangarta otvoren je 23. 08. 1953. godine. Uspon započinje na samome sedlu gdje iz podnožja s talijanske strane dolazi znamenita ferata Via Italiana koja je otvorena u desetom mjesecu 1956. godine i nastavlja više talijanskim laganim smjerom uspona na Mangart. Kod ulaska u stijenu slovenskim smjerom slijedi oštar uspon, nekoliko provlačenja, pa hodanje po samom rubu stijene. Što se penje više staza postaje mirnije, da bi pred samim vrhom poprimila sva obilježja alpske šetnice. Za uspon treba oko 2 sata.        
Gora koja dominira masivom Julijskih alpi svakako je i Škrlatica sa svojom crvenom stijenom. Za uspon predlažem dolazak u Kranjsku Goru pa uz put za Vršič kod Mihovog doma ostaviti auto i onda silazak u dolinu  Krnice. Od Koče v Krnici na 1113 mnv ide lagani uspon travnatim livadama i šumarcima pa slijedi sipar sve do Kriške stijene na nekih 2000 mnv. Slijedi vrtoglavi uspon tristotinjak metara i dođe na travnati plato s veličanstvenim pogledima na okolne vrhove gdje dominira Stenar. Skrenemo lijevo u smjeru Dolkove špice predjelom vrlo sličnim mjesečevom pejzažu, malo se penje pa spušta oko 200 metara, slijedi zamorni sipar na kojemu se utvrđuje gradivo dva koraka naprijed-jedan natrag. Kad se stigne do stijene potrošili smo sve zalihe vode. Oprez, uz put nema nikakvih mogućnosti popune, a i snaga je pri kraju. Uspon u stijeni klasičan je alpski uspon, dobro osiguran i dosta prozračan. A na 2740 m visokom vrhu imate osjećaj da ste stvarno na drugome svijetu. Bezbroj tornjeva, kao u monumentalnom svetištu, čujete glasove s Triglava, a noću imate osjećaj kao da možete dotaknuti Dom na Kredarici. Na ovome području osjeti se sve bogatstvo koje može dati planina. Put veličanstven u svojoj ljepoti nije tehnički zahtjevan, ali je izuzetno naporan jer hodanje u jednom smjeru traje oko 7 sati.
Na najviši vrh Julijskih Alpi na Triglav vodi velik broj staza tako da svatko zainteresiran za uspon može lako pronaći njemu najprimjereniju varijantu uspona. Ja ću odvojiti dvije i to one za koje se smatra da su najzahtjevnije. Prvi korak kada već imate iskustva s alpskim planinarenjem svakako je uspon po Tominškovoj stazi na Triglav. Uspon započinje u dolini Vrata nešto više od Aljaževog doma na 1015 mnv. Kod spomenika palim partizanima skrene se lijevo u bukovu šumu. Dobro osigurana staza ide strmim pobočjem Cmira do početka stijene gdje započinje čitav niz polica i vertikala. Stalno se nalazimo iznad provalije, pogled na kotlini prema Luknji, pogled prema Škrlatici, ali i prema vertikalnom zidu sjeverne stijene Triglava. Zahtjevnost puta se smanjuje kad se staza nakon oko 4 sata sastane s onom koja ide preko Praga ispod Begunjskog vrha  te se račva na onu prema Staničevoj koči i onu prema Triglavskom domu na Kredarici. Osobno smatram da je ova staza malo precijenjena što se teškoće uspona tiče. Često sam bio svjedok uspona i silazaka po njoj po svim vremenskim uvjetima, danju i noću. No to svakako ne znači da je bezopasna. Naprotiv.
 Kada smo u dolini Vrata i produži se dalje ravno kod spomenika palim partizanima, nešto više dođe se do spomenika stradalim planinarima i dalje do odvojka staze na Triglav preko Praga. Nastavljamo dugotrajan, ne previše zahtjevan uspon ravno prema prevoju Lukna i kad se nakon strmog sipara dođe na 1758 mnv, čak i onim iskusnijima zastane dah od pogleda na vertikalu koja čeka u triglavskoj stijeni. Poznati je to put preko Plemenica koji jednostavno nije za početnike, a i mnogi drugi imaju dosta problema na njemu. Na tom se mjestu često nalazi grupa znatiželjnika koja ne naslađuje pravim alpskim poslasticama uspona na Triglav koji spada u najzračnije putove u Julijskim Alpama. Imao sam tu nesreću da je moj prvi susret s ovim putem bio silazak s Triglava i nikada neću zaboraviti trenutke kada su mi se noge njihale u zraku u potrazi na osloncem. Nakon žestoke vertikale slijedi malo smirivanje, ali cijelo vrijeme potrebna je izuzetna opreznost i dosta znanja ponašanja u alpama. Kako se penjemo tako se sve više otvaraju prekrasni vidici, a staza postaje sve širom. Prije konačnog uspona na vrh treba proći još jedan veći sipar, a onda oprezno i polako u opet vrlo zahtjevnoj stijeni. Poput ljestva klinovi nas vode u visinu, zatim slijede police, pa manji sipar, pa police, klinovi, čelična užad…i napokon 2864 m visok vrh Triglava. Za ovaj put treba oko 6 sati.
Veličanstvena stijena Prisanka izaziva nemir u našim očima kada se penjemo cestom od Kranjske Gore prema Vršiču. Pravi je to rasadnik zahtjevnih osiguranih penjačkih staza - Hanzova, Kopiščarjeva in Jubilejna. Sve tri su jedinstvene, ispeljane preko oštrih vertikala, stalno u stijeni i cijelo vrijeme vrebaju razne opasnosti i problemi.
Hanzova put na Prisank (nekada  Prisojnik) je izuzetno dugačak zahtjevan osiguran penjački put na kojemu i u ljeti treba računati sa snijegom pa su cepin i dereze obavezni kod uspona. Smjer koji je 2001. godine obnovljen i prilagođen zahtjevima modernog zahtjevnog puta započinje kod Koče na Gozdu sa malo spuštanja pa penjanje kratkim siparom do stijene. Tu nas obavezno okupa slap Lambada preko kojega započinje put i jednostavno ga je nemoguće izbjeći. Vertikala je dosta velika, a cijelo nas vrijeme prati šum Hudečevog slapa iznad nas. I kad se prođe pored njegove vitke čipkaste vodene mreže počinju pravi zimski problemi u ljetnom razdoblju. Tu se nalazi manji strmi ledenjak preko kojega treba proći na drugu stranu do stijene. Onda opet malo slobodnog penjanja pa sipar pa žestoka vertikala, pa sipar, pa duga horizontala u stijeni i napokon nakon 5 sati na 2547 m visoki vrh Prisanka. Natrag se može po južnoj strani planine koja se relativnom jednostavno savladava, ali može i po Kopiščarjevoj poti kroz okno. No i ovu stazu preporučam za uspon. Ipak taj put slovi za tehnički najzahtjevniji osigurani penjački put u Slovenskim Alpama.
Za ishodišnu točku možemo odabrati Erjavčevu koču na 1525 mnv, sjedeći ispred koje možemo proučavati stijenu kojom ćemo uskoro penjati. Staza kroz lijepu arišovu šumu vodi do prvog uspona koji je mješavina stijene i trave. Užad i klinovi su dobro došli u toj vertikali. Kopiščarjev put ili Jeseniška staza kako još nazivaju ovaj uspon na kiklopa Julijskih Alpi maštovita je avantura u vertikali stijene na kojoj slijede police, hodanje iznad provalija, pa onda cik-cak penjanje ispod kamenog lika Ajdovske deklice i slapa uz nju. Put se penje strmo i iskreno, ako vam tu padne kamen s visine, nikakva kaciga neće pomoći jer smo ušli u svijet nesigurnosti na osobnu odgovornost. Slijedi zloglasni petnaestak metara visok kamin na čijem hrpa željezarija olakšava penjanje. Ruksak jako vuče van pa ga mnogi skidaju i guraju ispred sebe. Na ovome dijelu stvarno se pliza. Dalje ima manje problema, ali mnogobrojne police i te kako traže oprez. Put je vrlo dinamičan, ima nekoliko vrlo atraktivnih vertikala, pogledi izuzetni, napor ispunjen nadahnućem. A onda nas zasipa hladan vjetar s kapima vode jer dolazimo u područje Prednjeg okna. U dnu te rupe osjećate se stvarno sitnim i nemoćnim. Uspon prema izlazu iz okna je težak po skliskom sitnom kamenju, a isto takovo i pada sa stropa stijene. Iz okna ispenjemo po glatkoj dobro osiguranoj stijeni. Dalje do vrha ide se po grebenu, često vrlo otvorenom na sve strane. Za uspon treba oko 5 sati. Ako vam to nije dovoljno može se nastaviti dalje spuštajući se s Prisanka po Jubilejni poti prema Zadnjem oknu. Put je atraktivan nastavak vrtoglavih vidika.
No meni osobno još atraktivniji je prekrasan put sjevernom stranom na Malu Mojstrovku koji inače slovi za najposjećeniji  osigurani penjački smjer u slovenskim Alpama. Put je izgradio Ivan Ventelj-Hanza i ima sve što takav put treba imati – lak i brz pristup, strmu atraktivnu stijenu gdje se stalno izmjenjuju stijena, kamini, police i žljebovi, dobro je osiguranje, prekrasni vidici i jednostavan silazak. Za polazišnu točku najbolje je uzeti prevoj Vršić i onda jednostavnom laganom stazom proći do Vratic na 1799 mnv pa još nezahtjevnim siparom do stijene. Uspon odmah započinje s dugačkom vertikalom, klinovima, užadima, ljestvama, slijede kamini, otvorene vodoravne prečice, stalno se izmjenjuju provalije, penjanje glatkom stijenom, klinovi i užad skoro su u neprekinutom nizu pa su kod penjanja ravnopravno zastupljene i noge i ruke, ali i glava. Istovremeno treba i te kako paziti da se ne pomakne neki kamenčić na ljude ispod sebe. Tek pred vrh stijena omogućava manji odmor, gdje možemo uživati i u jedinstvenom pogledu na gromadu Jalovca, slijedi još uspon po razlomljenom stijenju s nešto klinova i ulaz na široki 2332 m visoki vrh Male Mojstrovke. Za uspon treba oko 2 sata.
Svi gore navedeni smjerovi traže potpuno psihičku i fizičku spremnost te puno planinarskog znanja. Sve ostalo je improvizacija u kojoj apsolutno nećete uživati. Od tuda slijedi i odgovor na pitanje koja je staza najteža ili koja je najljepša. Nema jednostavnog odgovora jer to ovisi o trenutnom raspoloženju pa tako isti smjer možete doživjeti na dva potpuno različita načina. Inače problem u ocjenjivanju i klasificiranju ovakvih putova proističe i iz podjele planinarskih putova PZS-e na tri skupine, na lake, zahtjevne i vrlo zahtjevne pa se u ovu treću skupinu ugurao veliki broj stvarno različitih putova. Neki autori pokušavaju nametnuti svoju klasifikaciju pa tako u Sloveniji postoji petstupanjska klasifikacija, poznati HüslerjevKlettersteigatlas Alpen u kojemu je opisano nešto manje od tisuću ferata, koristi šeststupanjsku ljestvicu. Njemačka ljestvica isto ima šest stupnjeva (K1-K6), u Austiji autori pak označavaju staze s slovima A do E. Treba imati na umu da se osim tehničke zahtjevnosti kod ocjenjivanja pazi i na napor, potrebnu fizičku i psihičku kondiciju itd. U svakom bi slučaju trebalo uvesti jedinstvenu klasifikaciju kako se ne bi događalo da potpuno nespremni planinari krenu na stazu koja jednostavno nije za njih jer mi iskustvo govori da između vrlo zahtjevnih i „vrlo zahtjevnih“ staza zna biti vrlo velika razlika.